Jedna od često citiranih sportskih izreka kaže “finala se ne igraju, finala se osvajaju”. Dakako, češće se koristi u ekipnim, loptačkim sportovima, ali ima i pojedinaca na koje je itekako primjenjiva. U malo modificiranom obliku svakako bi se mogla odnositi i na Tina Srbića, čudesnog sportaša koji je prošli vikend još jednom oduševio svojim nastupom, rezultatom i nadasve impresivnom psihičkom čvrstinom. Osvojio je najbolji hrvatski gimnastičar srebro na preči na Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu, i to ponovno pod ogromnim pritiskom, s velikim teretom na leđima. Jer, nije u igri bila samo medalja, u igri je bila i karta za Pariz. Trebalo je za plasman na Olimpijske igre pobijediti Brazilca Arthura Mariana, a Tin ne samo da je to napravio, već je svoj životopis obogatio još jednim velikim odličjem.
U cijeloj toj priči jedan je podatak pomalo prošao ispod radara, odnosno spomenut je tek onako usputno, a zapravo je podjednako začuđujuć i fascinantan. I iznad svega svjedoči kako je velik sportaš Tin Srbić. Ovo mu je, naime, bilo osmo veliko finale u karijeri (Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva) i već sedma medalja! A u onom jedinom finalu u kojem nije uzeo medalju, na SP-u u Dohi 2018. godine, bio je - četvrti. I tada je odradio svoju vježbu na visokoj razini, nije napravio nikakvu veću pogrešku ili pao, jednostavno su suparnici bili za nijansu bolji.
Taj podatak o sedam medalja u osam finala možda u nekom drugom sportu ne bi djelovao tako neuobičajeno ili zapanjujuće, ali gimnastika i posebno kraljevska sprava preča su neka druga priča. Tu nema nikakvog prostora za ispravljanje pogrešaka, nemate tri pokušaja na jednoj visini, nemate drugo poluvrijeme za nadoknađivanje minusa. Imate samo svojih 30 sekundi u kojima morate izvesti savršenu vježbu jer svaka, često i najsitnija pogreška, donosi pad. I sve ono za što ste mjesecima krvavo radili - a nema puno sportova u kojima su treninzi teži i brutalniji - sve pada u vodu. Ostajete bez medalje, ostajete bez plasmana na Olimpijske igre. Nema ponovljenog starta, nema popravnog ispita. Sve do nekog sljedećeg velikog natjecanja.
Mnogi pucaju pod pritiskom
U takvom sportu i u takvoj disciplini Tin Srbić je u osam dosadašnjih velikih finala osvojio sedam medalja! I ta statistika bolje od ičega dočarava koliko je dečko iz Dubrave čvrst u glavi, koliko je psihički jak i stabilan. Daleko od toga da nema kod njega treme ili stresa, priznat će to i sam, ali onog trenutka kad podigne ruku prema sucima i najavi početak vježbe, kao da je u nekom drugom filmu.
U nedjeljnom se finalu dogodila zanimljiva situacija. Spomenuti Brazilac Mariana, onaj od kojeg je trebao biti bolji da bi se plasirao na pariške Igre, nastupao je prvi, pukao pod pritiskom i pao. Mnogi bi se na Tinovom mjestu u takvoj situaciji nesvjesno opustili, razmišljali da više ne moraju biti najvišoj razini kako bi nadmašili suparnika, i to bi završilo loše. Čak je i Tinov trener Lucijan Krce priznao kasnije da nije bio siguran kako će to psihički utjecati na njegova učenika. Ali, Srbić je ponovno odradio posao kao da se ništa nije dogodilo, nije si dopustio da previše razmišlja o Marianovom padu, već je mirno, koncentrirano i vrhunski napravio vježbu vrijednu ne samo plasmana na OI, već i medalje.
I nisu samo najveća natjecanja ona na kojima Tin briljira. Na turnirima Svjetskog kupa je dosad, naime, upisao 31 finale i u njima osvojio 23 medalje! Istina je da Svjetski kup nema kvalitetu najvećih natjecanja jer ne nastupaju u njemu svi najbolji, jasno je da je i pritisak u takvoj situaciji daleko manji, ali i dalje se radi o istoj spravi na kojoj vam i mala pogreška može odnijeti sve. A Srbić je u gotovo 75 posto slučajeva na postolju.
Vratimo se još malo na ona najveća natjecanja i pogledajmo kako su u finalima prolazili neki od najboljih prečaša ovog stoljeća. Epke Zonderland, popularni Leteći Nizozemac, vjerojatno najveći prečaš svih vremena, u svojoj je grandioznoj karijeri skupio 18 velikih finala na ovoj spravi. U njima je ukupno osvojio 12 odličja, dakle u dvije trećine finala je završavao na postolju. Radio je uvijek vrlo atraktivne, ali i riskantne elemente, pa je skupio i dosta padova, kako u kvalifikacijama, tako i u finalima, ali njegov je završni učinak fascinantan i uključuje sva velika zlata.
Sve najveće naslove na preči osvojio je i Nijemac Fabian Hambüchen koji je posebno briljirao u olimpijskim finalima u kojima je u tri od četiri pokušaja bio na postolju. Ukupno je u deset od 16 velikih finala osvajao medalje.
Fantastičan učinak, po postotku čak i bolji od prethodne dvojice, ima Grk Vlasios Maras, no on ipak ima i jedan minus u karijeri, a to su olimpijski nastupi. Četiri je puta sudjelovao na OI, ali nikad nije uspio doći ni do finala, a kamoli do medalje, čak ni 2004. u Ateni kad je bio veliki favorit za zlato. No, na svjetskim je prvenstvima osvojio tri odličja, od čega dva zlatna, a na europskim je u deset finala čak osam puta bio na postolju, pet puta na najvišoj stepenici.
Japanac Kohei Uchimura, za mnoge najveći gimnastičar svih vremena, bio je sjajan na svjetskim smotrama na kojima je u sedam finala na preči osvojio pet medalja, uključujući zlato 2015. No, Uchimura je prije svega bio višebojac, nije bio potpuno posvećen preči, pa na OI na toj spravi nikad nije bio u finalu.
Pohvale od suparnika
Zanimljiv je i primjer našeg susjeda, Slovenca Aljaža Pegana, koji je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća čak 17 puta bio u finalima svjetskih i europskih prvenstava i osvojio devet odličja. No, on je na svojoj koži najviše osjetio nepravdu gimnastičkog kvalifikacijskog sustava koji nikako ne ide na ruku specijalistima za sprave, pa tako nikad u karijeri nije otišao na OI iako je bio i najbolji na svijetu.
Upravo Pegan na netom završenom SP-u u Antwerpenu nije skrivao oduševljenje Srbićem, a još veću pohvalu je naš gimnastičar dobio od nizozemskog rivala Barta Deurlooa koji mu je rekao da je, uz Zonderlanda, najkonstantniji prečaš ikad. Mnogi su bili spremni otpisati Tina kad su promijenjena pravila i kad je morao učiti i uvoditi elemente koje nikad nije radio. No, prebrodio je i to, opet se dočekao na noge i samo potvrdio ovo što je rekao Deurloo.
Pariz je za Srbića novi veliki izazov i koliko god je u gimnastici teško bilo što najavljivati, njegova stabilnost na najvećim natjecanjima, a posebno u finalima, na takvoj je razini da ga moramo gledati kao jednog od najvećih hrvatskih aduta pod Eiffelovim tornjem.