Filip Ude doista je hrvatsko sportsko čudo. Čakovčanin se i s 36 godina na leđima čvrsto drži u svjetskom vrhu i to u brutalno teškom sportu poput gimnastike, u sportu u kojem je konkurencija zastrašujuće jaka i masovna. Ude je jedini od trojice hrvatskih predstavnika uspio izboriti finale Svjetskog prvenstva koje se održava u Liverpoolu, njegova vježba na konju s hvataljkama bila je dovoljna za sedmo mjesto među 138 vježbača u kvalifikacijama koje su potrajale do dugo u noć u ponedjeljak.

Više neću kukati

Konačni su se rezultati znali tek u ponoć po našem vremenu, morao je Filip strepiti nekih šest sati dok napokon nije dobio potvrdu da je s ocjenom 14,400 ušao u finale koje je na rasporedu u subotu u 16.22 po hrvatskom vremenu. Peto mu je to svjetsko finale u karijeri, četvrto pojedinačno, a najveći je uspjeh ostvario u Nanningu 2014. kada je bio drugi.

Koliko god netko ne vjeruje da možeš, ovo je pokazatelj da se ipak može, kaže Filip

Slobodan Kadić/HGS

- Nestvarno mi je ovo zbog toga koliko sam imao poteškoća s tim konjem na treninzima. Nisam odrađivao vježbe, izbacio sam i “ruska kola”, smanjio vježbu i opet je bilo dovoljno za finale, opet sam potvrdio da sam među osam najboljih na svijetu s toliko godina. Koliko god netko ne vjeruje da možeš, ovo je pokazatelj da se ipak može, s koliko god godina to zamisliš i poželiš - istaknuo je emotivni Ude.

Odradio je odličan podij trening uoči kvalifikacija i već je to dalo naslutiti da je spreman za još jedan uspjeh u velikoj karijeri.

- Svi kažu da je konj najteža sprava jer se 30-35 sekundi moraš držati na rukama. Kinezi su se u kvalifikacijama gasili na kraju vježbe jer nisu imali snage, nevjerojatno mi je da oni nisu fizički spremni. Ali to je Gymnova sprava na kojoj treba 30 posto više snage za napraviti vježbu nego na drugima i svima nama koji ne treniramo na takvom konju je jako teško.

Da, tu Gymnovu, proizvođača na čijim se spravama održava ovo SP, puno je spominjao proteklih dana. Nikad na njoj nije bio uspješan, nikad na njoj nije ušao ni u jedno veliko finale. Sve do ovog ponedjeljka.

- Konačno sam svladao tu Gymnovu, mislim da više neću govoriti da ne valja. Iako je dogodine i EP na Gymnovi, obećavam da više neću kukati, ha-ha.

Vratio se još malo na vježbu koja mu je donijela finale.

- Konj je sprava na kojoj se puno griješi, kao i greda kod žena. Možeš napraviti 100 vježbi, ali jednostavno te na nekim elementima malo zanese, malo raširiš noge i ispadaš. Ja sam dvaput malo raširio nogom, ali hvala Bogu, ostatak izvedbe mi je dosta čist pa me to poguralo u finale. I krivo su mi izračunali početnu ocjenu, pa smo se žalili. Pogledali su snimku i vidjeli da su promašili. Ja sam poznat po tome da zadnjih nekoliko godina svaki put radim drugu vježbu, tako da ni suci više ne znaju, ha-ha. Išao sam ovaj put s lakšom vježbom jer za težu nisam bio ni fizički ni mentalno spreman. Riskirali smo s lakšom i računali na moju čistoću, što se pokazalo dobitnom kombinacijom.

Nikako da odem ha-ha

Lani je bio u finalu SP-a u Kitakyushuu, ovog je ljeta je bio među najboljih osam i na EP-u u Münchenu, sada je opet u finalu SP-a, a dodao je između toga i zlato na jakom turniru Svjetskog kupa u Cottbusu.

- U godinu dana ušao sam u tri velika finala, a to mi se nije dogodilo u 20 godina karijere. Već godinama me otpisuju, a ja nikako da odem. Uvijek se vraćam jer volim to, znam da sam u vrhu i da mogu još nekoliko godina biti tu.

Punih je 16 godina stariji od Japanca Ryosukea Doija, najmlađeg suparnika u finalu.

- Govorim stalno da ću se natjecati do 40. godine, to mi je neki cilj, ali ako i nakon toga budem osjećao da mogu, nastavit ću raditi. Toliko dugo dok me valjda lopatom s tog konja ne odnesu. Ima jedan norveški gimnastičar Espen Jansen koji je prestao s 46 godina, nije bio nije bio pretjerano dobar, ali je vježbao. Moji uzori su skoro svi do 40. vježbali, a Armenac Harutjun Merdinjan je s 38 godina europski prvak i sada je opet u finalu. Tako da mislim da se barem još dvije, tri godine mogu sa svima boriti.

Možda to bude moj dan

Ima li još rezerve za finale?

- Iskreno, nemam pojma. moram sjesti s trenerom i vidjeti što ćemo. Možda u nekom ludom scenariju to bude moj dan, možda napravim nešto što nikad nisam, odradim neki element koji ne treniram i osvojim medalju. To bi bilo ravno znanstvenoj fantastici, ali to je nešto što mi titra u pozadini. Možda odlučim ići na sve što znam, možda ne, još ne znam. Fizički nisam spreman za to, ali možda me adrenalin ponese, pa probam nešto što nikad nisam. Ali, ako i ne bude ništa od toga - super. Gori od osmog mjesta ne mogu biti.