Filp Ude, Krisztian Berki i Robert Seligman

 FABRICE COFFRINI Afp
ODLAZI JEDAN OD NAJBOLJIH

‘Imao sam ozbiljne ponude za odlazak iz Hrvatske. Ostaje samo jedan žal, a bila mi je na dlanu...‘

Nekadašnji europski doprvak objavio je kraj karijere, simbolički se oprašta na Svjetskom kupu
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 03. travanj 2024. 23:38

Tamo početkom ovog stoljeća, u vrijeme kad je hrvatska gimnastika bila daleko, daleko od svjetskog vrha, senzacionalno je zazvučala vijest da je jedan 15-godišnjak iz Osijeka ušao u finale Svjetskog kupa u Parizu. Ništa manje senzacionalno nije zvučalo ni kad je koju godinu kasnije, kao 19-godišnjak, osvojio i prvu medalju (bronca u New Yorku), pa potom i prvo zlato u Svjetskom kupu (Gent).

Tih je godina Robert Seligman, uz svoga vršnjaka, prijatelja i rivala Filipa Udea, uistinu bio lokomotiva hrvatske gimnastike. Lokomotiva koja je ovaj sport u našoj zemlji povukla u sfere koje je teško bilo i zamisliti. Danas, dva desetljeća kasnije, imamo medalje sa svih najvećih natjecanja, imamo nove uspješne generacije, a sve bi to bilo teško ostvarivo da nije bilo Roberta Seligmana, specijalista za konj s hvataljkama.

- Sigurno bih u karijeri osvojio više medalja i imao manje četvrtih mjesta da Filip i ja nismo bili ti koji smo probijali led, raskrčivali šumu. Mi smo morali pozicionirati Hrvatsku na gimnastičkoj mapi, morali smo pozicionirati i suce. Sve se zakotrljalo našim rezultatima. Primjerice, u mom prvom europskom finalu 2005. kada sam bio četvrti, Rus Nikolaj Krjukov u jednom elementu je odskočio, nogom je dirao konja. Trebao je izgubiti pola boda, a završio je ispred mene. To se danas ne može dogoditi hrvatskom gimnastičaru, ne samo Tinu Srbiću, nego ni Aurelu Benoviću, Mateu Žugecu… Svima njima je puno lakše. Ali to je bila naša misija - govori Seligman.

Imao sreće s trenerima

Na pragu 38. rođendana sjajni Osječanin objavio je da završava karijeru. Simbolično će se oprostiti ove subote, prvog finalnog dana Svjetskog kupa u svome rodnom gradu. U Gradskom vrtu ispisao je neke od najljepših stranica karijere, tamo je osvojio sedam medalja, najviše među hrvatskim gimnastičarima. I onu posljednju u Svjetskom kupu, zlatnoga sjaja, osvojio je u Osijeku prije dvije godine.

- Iskreno, nikada nisam volio nastupati u Osijeku, koliko god da sam istovremeno to obožavao jer je to moj grad. Ali, taj pritisak... Nekada sam htio pobjeći, prespavati Osijek. Teško je to, spavaš u svom krevetu, kod kuće, svi te zovu na kavu, zaustavljaju te na ulici, a ti moraš biti u fokusu - odmor, masaža, priprema za nastup. I onda trebaš pred punom dvoranom u svom gradu imati odličnu izvedbu. Ali, uspijevao sam. Ma, Osijek je poseban i znam da ćemo mi to njegovati još dugo - kaže Seligman uoči jubilarnog 15. izdanja DOBRO World Cupa koje počinje kvalifikacijama u četvrtak.

image

Robert Seligman

RONALD GORSIC Cropix

Nije Seligman hrvatski rekorder samo u Osijeku, već i općenito po broju medalja (28) i finala (63) u Svjetskom kupu. Osim toga, osvojio je broncu na Europskom prvenstvu u Lausannei 2008. i srebro u Glasgowu deset godina kasnije. Ukupno je devet puta bio u finalu europskih i pet puta u finalu svjetskih prvenstava, pri čemu mu je najbolji plasman peto mjesto iz Nanninga 2014.

- Svjetska medalja bila je moj životni san. Bila mi je na dlanu više puta, ali nije se dogodilo i s time sam se pomirio. To je možda moj jedini žal, ali opet, da me je netko prije 20 godina pitao mislim li da ću osvojiti sve to što jesam, rekao bih da je lud, da nema šanse, da nisam taj kapacitet. Zato sam danas jako sretan svojim životom i svime što sam napravio. Imao sam sreće s trenerima, od svog prvog trenera, pokojnog Franje Floršića, preko Nenada Solara, do Borisa Čulina i Vladimira Mađarevića s kojim sam napravio najveće uspjehe.

Poznato je kako je u gimnastici brutalno teško doći do Olimpijskih igara jer pravila ne idu na ruku specijalistima za sprave. Seligman u tome nije uspio. Nadao se da bi se mogao boriti za Pariz, ali kako sam kaže, posljednje dvije godine jedna je ozljeda slijedila drugu i prihvatio je da je vrijeme za završetak. U međuvremenu je postao direktor osječkih Športskih objekata, te dopredsjednik HGS-a. Više od 30 godina bavio se gimnastikom, bilo je tu i prekrasnih i teških trenutaka. Danas je pomalo zaboravljeno da je kao klinac imao priliku i za napuštanje Hrvatske i osvajanje medalja pod stranom zastavom.

- Bilo je to teško razdoblje, nezadovoljstvo mog tadašnjeg trenera, i jedini način da se isprovocira nekakva podrška nadležnih institucija poslije velikog rezultata. Sve se onda pokrenulo i vrlo brzo, u šest mjeseci, našlo se rješenje za sve. Imao sam dvije ozbiljne ponude u to doba i dvije koje nisu bile ozbiljne, samo kontakti. Ali, ne volim o tome govoriti, a i ne mogu jer sam bio dijete, već sam i zaboravio sve. Ma nema šanse, mislim da je to nemoguće da bi se to realiziralo.

image

Robert Seligman

ANDY BUCHANAN Afp

Razmišlja li ponekad o tome da bi mu možda bilo lakše da je otišao?

- Možda i ne bi, tko zna... Možda bih za četiri godine, kad bi mi istekao ugovor, prestao trenirati, možda bih se ozlijedio, možda se ništa ne bi dogodilo, a možda i bi. Ne gledam to tako. Ali, drago mi je što se ništa od toga nije realiziralo jer to ne bi imalo smisla. No, dogodio se nekakav dobar efekt, a sad kad gledam s odmakom, možda me to u tom trenutku i motiviralo. Gimnastika nije sport u kojem se rade transferi, nije tako popularna, nema u njoj novca, pa kad vidiš da je ipak netko zainteresiran za tebe, to bude motivirajuće.

Motivirajuće je bilo i to što je cijelo vrijeme tijekom karijere uz sebe imao velikog konkurenta na konju s hvataljkama, srebrnog olimpijca Filipa Udea.

- To je bio apsolutno najveći plus. Nesvjesno i svjesno smo motivirali i gurali jedan drugoga. Jako sam volio trenirati s Filipom kad je bilo mogućnosti, u Nedelišću, Čakovcu, Bratislavi... Iako smo bili konkurencija, bili smo i dobri prijatelji, a njegovi su mi treneri uvijek bili dragi. Igor Križimski je pravi ruski trener, opasan i strog, drugi su se tresli pred njim, ali meni je uvijek bio drag, pristupačan, pomagao mi je na treninzima... Da je sve bilo uređeno kao danas, možda bismo obojica bili još bolji jer bismo imali mogućnost provoditi cijelu godinu zajedno.

Nisam bio fleksibilan

Zajedno su bili i na postolju na Europskom prvenstvu 2008. godine - Filip srebrni i Robert brončani.

- To je bila neka prekretnica. Tad smo bili u naponu snage, gdje god da smo nastupili, osvajali smo medalje. Ta je godina bila nevjerojatna i da sam imao šanse otići na OI, mislim da bismo i tamo bili zajedno.

U to doba se na OI moglo samo preko višeboja, a Seligman priznaje da nikad nije bio talentiran za sve sprave. No, uspio je u gimnastici jer je bio veliki radnik.

- Bio sam viši od drugih, imao kruta ramena, na preči mi je bilo katastrofa, umirao sam od bolova. Isto tako, nisam bio fleksibilan, nisam bio tako eksplozivan za parter, a mliječna kiselina me ubijala cijelu karijeru. Stalno sam bio u upalama, evo i sad imam upalu, ha-ha. Ali, nadoknađivao sam to prehranom, spavanjem, masažama, nisam nikad preskočio vitaminizaciju. Kad bi mi trener dao tabletu, bio je siguran da ću je popiti. To je kućni odgoj, moje njemačko porijeklo, sustav... Imaš cilj, ideš prema njemu, ne znaš kako ćeš doći, ali znaš da nećeš napraviti ništa da ugroziš taj cilj.

image

Robert Seligman i Tomislav Marković

VLADO KOS/CROPIX Cropix

Zato i jest trajao tako dugo...

- Sigurno! Ima dana kad trenera najviše mrziš, to je razdoblje od kraja prosinca do polovice veljače, kad su jako teške pripreme, imaš tri treninga dnevno... A onda mu budeš zahvalan jer si ušao spreman u sezonu. Mnogi su se ozljeđivali jer su preskakali treninge, glumili bi da su bolesni, a ja sam uvijek sve doslovno radio kako je zadano. Pa i kad nisam mogao, nije bilo odustajanja. Jedan strani trener je mom tadašnjem treneru rekao da ću sigurno uspjeti, jer kad sam kao mlad krenuo u Svjetski kup, kad god sam pao ili zeznuo, poslije bih trenirao dva sata, pa sutra opet, pa prekosutra opet. Drugi se razočaraju, odu u hotel i dva dana ih nema u dvorani, a ja sam trenirao, trenirao, trenirao.

Super je nastupati u Bercyju

Priznat će “ponekad sam više volio trenirati nego se natjecati”.

- Natjecanje mi je bilo pritisak, a trening gušt. To je čudno, možda i nije dobro za rezultate, ali bilo je tako. Primjerice, mnogi moji kolege bi minutu nakon završetka treninga bili izvan dvorane, a ja sam ostajao po četiri sata u dvorani. Baš sam volio boraviti u dvorani, živio sam u njoj.

Na Olimpijskim igrama nikad nije bio kao natjecatelj, ali osjetit će olimpijski duh ovo ljeto u Parizu kao sukomentator na HTV-u.

- Sretan sam i zahvalan šo mi je HTV omogućio da sad već gotovo 12 godina budem stručni sukomentator. Sa svojim imenjakom Jelečevićem imam fantastičnu suradnju, dobro se nadopunjavamo, pokušavamo na što plastičniji, jednostavniji način ljudima približiti sport koji ima kompleksne elemente, pravila koja mrzimo i mi sami gimnastičari, a opet sport koji je jako zanimljiv i atraktivan. Iako više nema magične desetke koju su ljudi prepoznavali kroz Nadiju Comaneci, cilj nam je dočarati ljepotu gimnastike. Meni je to jako ugodno, volim to raditi, a još ću imati prilike biti u dvorani u kojoj će se održati olimpijska natjecanja.

Ta dvorana je slavni Bercy koji i u gimnastičkom svijetu ima kultni status jer se tu održava najposjećeniji turnir Svjetskog kupa.

- To mi je jedno od najdražih natjecanja, tamo sam 2010. osvojio srebro. U Bercyju je super nastupati, osjetiti taj ugođaj, velike ekrane, tribine s 15.000 ljudi... Ta dvorana izvlači najbolje iz tebe, publika te diže, i nadam se da će i naš Tin Srbić tamo zasjati, a možda i još netko.

MARKOVIĆEV SRČANI UDAR - NAJTEŽI TRENUTAK KARIJERE

Mislio sam si "opet se glupira", a onda sam shvatio... Bilo je grozno

Najteži i najstresniji trenutak Seligmanove karijere dogodio se 29. ožujka 2017. Njegov klupski kolega i još jedan naš sjajni gimnastičar Tomislav Marković tog je dana na treningu doživio težak srčani udar, oživljavali su ga 27 minuta, dok je šokirani Robert sve to promatrao iz neposredne blizine.

- To je priča koju pokušavam zaboraviti. Katastrofa... Mi smo cijeli život bili cimeri, trenirali smo zajedno, znam ga bolje od rođenog brata, sve smo proživjeli zajedno. Glupiramo se na neki svoj način, kad se pogledamo, sve znamo, ne moramo ni razgovarati - započinje Robi i vraća se na taj nesretni dan.

- Bio je pored mene, radio je zgibove na preči. U jednom je trenutku skočio s preče i počeo se grčiti, raditi neke kerefeke s licem, mislio sam si: "Isuse, opet se glupira, sigurno je gledao neki film i sad izvodi grimase". Onda sam shvatio da nešto nije u redu. Znao sam da je cijeli život žvakao žvakaću gumu na treninzima, dok se zagrijavao i dok nije krenuo na spravu. U tom sam trenutku mislio da se davi sa žvakaćom. Bio sam u šoku i počeo sam vikati trenerima, hvala Bogu da su Mađarević i Čulin bili tamo. Odmah su reagirali, počeli s reanimacijom, svi smo zvali hitnu, više i ne znam tko ju je prvi dobio.... Ja sam bio taj koji je otvarao vrata, skidao prozore, jer su nam iz hitne rekli da treba napraviti zraka. A Mađarević i Čulin su odradili sve najvažnije za njegov spas.

Ponavlja kako još uvijek pokušava sve zaboraviti.

- Kad sam došao kući i sjeo, sve mi je prošlo kroz glavu i raspao sam se. Sjećam se da sam zvao njegovog tatu da vidim kako je, baš je bilo grozno. To je genetika za koju ne znamo kad će nas "strefiti", ali sreća je što je Tomi pored sebe imao ljude koji su bili dovoljno pribrani i koji su ga spasili. I, evo, sad funkcionira, ne da se, ne možemo ga se riješiti, ha-ha.

Linker
26. svibanj 2024 17:06