Kad je hrvatski predsjednik Zoran Milanović prije nekoliko dana došao u Sokolski dom na proslavu 150 godina Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol i 120 godina Hrvatskog gimnastičkog saveza, posebno ga je oduševilo što je tamo ugledao jednog čovjeka. I čim je stao za govornicu, odlučio mu je odati počast...

- Gledali smo ga kao avatara, kao duha, kad smo u listopadu 1976. trenirali u ovoj istoj dvorani, a on se spuštao ovim drvenim stepenicama. Trener nam je rekao “ovo je Miroslav Cerar” - prisjetio se Milanović.

Vitalan i s 85 godina

Miroslav Cerar doista je bio ikona u vrijeme Jugoslavije, neupitno jedan od najvećih sportaša koje je dala bivša država. U doba kad se nije sve vrtjelo oko samo jednog sporta, kad su se pratili i cijenili svi sportaši i uspjesi, Cerar je bio veći od svih. Olimpijski pobjednik na konju s hvataljkama u Tokiju 1964. i Ciudad de Mexicu 1968., uz to i brončani na preči u Japanu, četiri puta svjetski prvak, devet puta europski prvak... Čudo nad čudima u sportu poput gimnastike u kojem ste i tada, baš kao i danas, na putu do vrha morali iza sebe ostaviti suparnike iz najvećih svjetskih sila. A Cerar je kao od šale pobjeđivao gimnastičare iz Sovjetskog Saveza, Japana, SAD-a...

Koliko je velik bio ovaj Ljubljančanin, dočarat će i podatak da je u tradicionalnoj anketi Sportskih novosti čak osam puta biran za sportaša godine. Nitko drugi u vrijeme Jugoslavije nije dosegao tu brojku.

I danas, s 85 godina na leđima, sjajno se drži. Vitalan, nasmijan i pristupačan bio je jedna od glavnih zvijezda proslave u Sokolskom domu gdje je došao kao izaslanik Slovenskog gimnastičkog saveza. U nekoliko smo navrata morali prekidati razgovor jer su se doslovno stvarali redovi onih koji su ga htjeli pozdraviti i fotografirati se s njim.

- Bila je ovo jako lijepa proslava, veliki jubilej koji puno znači za gimnastiku i za Sokol. Sjećam se hrvatskih kolega iz svoje generacije, vježbao sam s Ivanom Čaklecom, Franjom Jurjevićem, Alojzom Petrovićem, Marcelom Markulinom, Damirom Anićem i mnogim drugima... Nekih nema već jako dugo, ali ne blijede uspomene. Čak sam i u ovoj dvorani ponekad vježbao. Sokolski dom je prava klasika. Puno se toga mijenja, vrijeme ide dalje, ali Sokolski dom ostaje, kao i njegov duh i srce - rekao nam je Cerar.

Miroslav Cerar

TOPFOTO/TOPFOTO/PROFIMEDIA Topfoto/topfoto/profimedia

Priznao je i da ga je dirnuo govor predsjednika Milanovića.

- Stvarno je bilo jako lijepo to čuti, zahvaljujem mu na pažnji koju mi je ukazao.

Pitamo ga sjeća li se koliko je puta bio laureat u izboru Sportskih novosti.

- Bio sam nekoliko puta.

Osam puta, rekordnih osam puta...

- Osam puta?! Stvarno? To je doista veliko, zaboravio sam da sam bio toliko puta izabran, hvala vam što ste me podsjetili na to. Bila je to stvarno velika nagrada, a sjećam se i brojnih poznatih urednika i novinara Sportskih novosti iz tog vremena, Zvone Mornara, Vilka Luncera...

Živjeli skromno, ali zadovoljno

Pobjeđivao je u našem izboru brojne velike sportaše toga doba, ali kako kaže, nije tu bilo suparništva.

- U to vrijeme amaterizma živjeli smo skromno, ali bili smo zadovoljni time. A naši uspjesi su bili stvarno veliki i radovali smo se tome. Najvažnije nam je bilo da smo bili prijatelji, vladala je kolegijalnost, stvarno smo uvijek bili fer jedni prema drugima, imali smo usađene sportske vrijednosti.

Kad čujete ove riječi, jasno vam je i zašto ga smatraju ikonom fair-play pokreta kojem je posvetio velik dio života nakon sportske karijere.

- Istina, bio sam stalno prisutan u tome, ali to je sada prošlost. No, sportska prijateljstva ostaju, evo s gimnastičarima iz svoje generacije se već godinama družim svaki tjedan po dva sata. Ranije smo igrali nogomet, sad malo manjem, ali nešto popijemo, pojedemo, popričamo... Ostali smo vezani do danas, uživamo i trudimo se zadržati te odnose.

Na pitanje je li bio velika zvijezda u vrijeme Jugoslavije, sa smiješkom potvrđuje glavom. A jesu li tada općenito gimnastičari i drugi sportaši iz manjih sportova bili veće zvijezde nego danas?

- Teško je to uspoređivati, pogotovo zato što smo se usitnili. Slovenija je mala, Hrvatska je mala, a Jugoslavija je bila velika zemlja, tako da je teško davati procjene. Ali, u ono doba su se svakako cijenili rezultati i uspjesi, premda i danas ima uspjeha na koje moramo biti ponosni.

Prati li još uvijek gimnastiku?

- Pratim jer sam inače jedan od osnivača Slovenskog olimpijskog odbora i član sam Izvršnog vijeća, a uz to vodim i Olimpijsku akademiju. Tako da sam kao volonter uključen i danas i pratim ne samo gimnastiku, nego i druge sportove.

Koliko je današnja gimnastika drugačija u odnosu na njegovo vrijeme?

- Jako se promijenila, od sprava, preko načina rada, do suđenja. Drugačija je oprema za sigurnost i asistenciju, mi smo tada bili vezani jedno za drugo. Sada je i dio sprava drugačiji, možeš na njima raditi atraktivnije elemente i to bez opasnosti, parter je, primjerice, puno skočniji. Ogromne su to promjene, ali tako je u svim sportovima i sportskim granama, sve je otišlo daleko naprijed.

Tomislav Paškvalin, Kolinda Grabar Kitarović, Miro Cerar

RONALD GORSIC Cropix

Kojeg se svojeg uspjeha sjeća s najviše radosti?

- Teško mi je izdvojiti jedan, jer bilo je puno velikih rezultata. Evo, čak imam i kod sebe popis - govori nam i vadi iz sakoa plastificiranu karticu sa svim svojim rezultatima.

- Sve je tu, sva svjetska i europska prvenstva i druga natjecanja, puno je toga bilo. Čak 12 godina sam bio među najboljima na svijetu, na samom vrhu, tako da mi je teško nešto izdvojiti. Istina, Olimpijske igre su razred za sebe, one su nešto posebno, ali kod nas u gimnastici, a i u nekim drugim sportovima, svjetska prvenstva su po kvaliteti čak bila i jača od Olimpijskih igara. Zato mi je teško odabrati jedan uspjeh, ali najvažnije je da imam lijepe uspomene.

Pravnik i trener

Nastupio je na Olimpijskim igrama u Rimu, Tokiju i Ciudad de Mexicu...

- Japan i Meksiko su u ono doba bile zemlje koje su nam bile teško dostupne, daleke, egzotične. Putovati tamo nije bilo kao danas, bio je to poseban doživljaj i to posebno pamtim. Kao i druženja s kolegama iz Japana, SSSR-a, Italije, Čehoslovačke, Švedske, Njemačke, iz cijelog svijeta.

Cerar je nakon natjecateljske karijere u sportu ostao samo u volonterskim ulogama, a izvor prihoda je pronašao u drugoj grani.

- Završio sam Pravni fakultet, a djelomično i Visoku školu za Fizičku kulturu. Uz svakodnevne treninge sam studirao, naporno je to bilo, nimalo lako i jednostavno. Sad su sasvim druga vremena po tom pitanju. Neko vrijeme sam bio zaposlen u jednom poduzeću, a onda sam otvorio odvjetnički ured i do mirovine sam radio kao odvjetnik.

Unatoč svim uspjesima, nije mogao ni pomisliti da će živjeti od gimnastike.

- Ma ne, tada je to bio izrazito amaterski sport. Pa, i sad su realno gimnastičari siromasi. Na žalost, ali tako je.

Upravo zato je već tijekom sportske karijere bio svjestan da mora razmišljati o onome što će doći kasnije.

- Tadašnji gimnastički dužnosnici u klubovima su tražili od nas da budemo dobri u školi. Ne nužno odlični, ali ako nisi bio primjeren, nisi smio doći u dvoranu na trening, a to nam je bila najgora kazna. Brinuli za naše obrazovanje i uvjeravali nas da se uz gimnastiku moramo pripremiti za neki poziv. Bila su to lijepa vremena, vladalo je prijateljstvo, pomagali smo jedni drugima...