Punom parom ovih dana rade najbolji hrvatski gimnastičari. Ili točnije rečeno, nikad nisu ni prestali raditi punom parom jer otkad je uveden novi sustav prema kojem su prva četiri turnira Svjetskog kupa ujedno i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, mjesta za kalkulacije više nema, a samim time ni vremena za neki duži odmor.
Lanjsko SP u Liverpoolu održano je u studenom, a već krajem ovog mjeseca čeka nas prvi turnir Svjetskog kupa u Cottbusu čime počinje i kvalifikacijski ciklus za SP u Antwerpenu na kojem će specijalisti po spravama loviti i prve ulaznice za Olimpijske igre u Parizu. Kroz kontrolne treninge posljednjih se tjedana tražio odgovor na pitanje tko će se na uvodnim turnirima priključiti našim standardnim A reprezentativcima Tinu Srbiću, Filipu Udeu i Aurelu Benoviću, a tu se kao najugodnije iznenađenje nametnuo Marko Sambolec, 21-godišnji član čakovečkog kluba Marijan Zadravec Macan.
Mladi gimnastičar kojem je specijalnost konj s hvataljkama najprije je izborio A kriterij za Cottbus s ocjenom 13,966, a tjedan dana kasnije je bio još bolji i s 14,200 uhvatio mjesto i u avionu za Dohu. I na trećem je kontrolnom treningu bio odličan i s ocjenom 14,000 izborio nastup u Bakuu, ali je njegov klub ipak odlučio da će propustiti na ovo natjecanje.
- Iznenadio sam i sam sebe, nisam baš očekivao takve rezultate jer nisam išao na te kontrolne treninge s puno odrađenih vježbi. Na prvom sam čak imao i jako veliku tremu jer nisam znao kako će sve ispasti. Bilo je više šansi da neću napraviti vježbu kako treba, ali eto, uspio sam stisnuti i odraditi. Već time sam bio zadovoljan tako da sam na druga dva kontrolna treninga išao samo ponoviti isto i možda mrvicu popraviti - reći će u uvodu Sambolec.
Vježba koju je radio nije nova, ali mu je dosad stvarala određene probleme.
- Mučio me saskok, a sad sam ga napokon počeo raditi kako treba i zadovoljan sam time kako sve ide. A tajna uspjeha je u tome što se za Božić i Novu godinu, nisam odmarao kod kuće nego sam trenirao u dvorani.
Nastupio je već na nekoliko turnira Svjetskog Challenge kupa, ali nema sumnje da će mu Cottbus i Doha biti najjači ispiti dosad.
- Ako uspijem napraviti vježbu kako treba ili je mrvicu popravim u odnosu na kontrolne treninge, onda su mogući plasmani u finale. A ako Bog da, možda i neko postolje, to bi bilo idealno. Naravno, nadam se i da ću skupiti što više bodova za plasman na SP.
Marko je veliki talent pokazivao još u mlađim kategorijama, bio je 2018. i finalist Europskog juniorskog prvenstva u Glasgowu. Kad govori o dugoročnim ciljevima, oni se ne razlikuju previše od onih koje ima većina mladih sportaša.
- Ah, normalno da mi je cilj olimpijska medalja, ali to je trenutno malo predaleko, pa treba postaviti neke realnije ciljeve. Za početak bi bilo dobro barem neko finale na ovim svjetskim kupovima koje sam izborio, a nakon toga ćemo određivati sljedeće želje.
Njegova gimnastička priča krenula je, kako je to i uobičajeno, još u predškolskoj dobi.
- Kao mali sam se penjao po onim cijevima od radijatora u kući i tata je primijetio da sam kao majmun, pa me odmah gurnuo u gimnastiku - uz smijeh priča Marko, pa nastavlja:
- Najprije sam trenirao u rodnom Varaždinu, ali sam se preselio u čakovečki klub jer sam tu vidio bolje uvjete. Posljednjih 5-6 godina sam tu, svaki dan putujem na treninge u Čakovec.
Kako je završio baš na konju s hvataljkama?
- Svi dok su mali rade na svim spravama jer je to najbolje za tijelo. Ne možeš cijelo vrijeme raditi samo jednu spravu jer počnu svakakvi problemi. Ali, bivši trener me prerano počeo specijalizirati za jednu spravu i kad sam došao kod Igora već je bilo prekasno da nešto mijenjamo, pa sam ostao samo na konju.
Gimnastika mu je trenutno doručak, ručak i večera, u potpunosti je posvećen sportu.
- Probao sam studirati, ali to mi je stvaralo preveliki pritisak. Nisam se mogao potpuno posvetiti gimnastici i zapravo sam oboje radio na 50 posto. Zato sam odustao od faksa i odlučio probati samo gimnastiku. Treniram je 16 godina i shvatio sam da nema smisla da to propadne.
S trenerom Križimskim, ruskim stručnjakom koji je prije 25 godina došao u Čakovec, dobro se slaže i zajednički grade put prema vrhu.
- Igor zna kad treba biti strog - kad se radi, onda se radi. Ali zna i kad je dobro malo popustiti i našaliti se. Treniram otprilike dva do tri sata ujutro i isto toliko navečer. Ovisi zapravo o tome koliko dobro napravim trening. Nekad mi ne ide baš, pa malo duže treniram, a nekad mi sve sjeda, pa traje kraće.
Bez ogromne podrške roditelja sve bi mu to bilo puno teže.
- Tata je kao mali isto htio trenirati gimnastiku, ali nije imao uvjete. Njegov tata ga nije mogao voziti na treninge, pa vjerojatno i zbog toga možda malo više želi da uspijem nego što je to slučaj kod drugih roditelja. Jer itekako dobro zna kako je to htjeti nešto, a ne možeš. Mama i on su mi oduvijek velika podrška.