Kad u kratkom roku primite dva teška udarca koja vas bace nekoliko koraka unatrag, najlakše je dići ruke od svega i povući se. Komotno je to mogla napraviti i najbolja hrvatska gimnastičarka Ana Đerek nakon što je u kolovozu prošle godine završila na operaciji ramena, a onda u ožujku ove godine potrgala i Ahilovu tetivu. Nitko joj ne bi imao pravo zamjeriti da je odustala jer ispisala je tijekom karijere puno lijepih priča, ali nije Ana osoba koja se tako lako povlači. Uostalom da nije tako uporna, vrijedna i spremna na težak rad, ne bi se iz očajnih splitskih uvjeta dvaput uspjela plasirati na Olimpijske igre.

Zasukala je tako Ana još jednom rukave, krenula od nule i ovih dana naporno trenira i priprema se za sljedeću sezonu.

- Zdravlje je nakon 100 mjeseci super. Ahilova tetiva izgleda dobro, posljednji nalazi i pregledi su pokazali da je sve u redu, tako da je to sada to i nadam se da više neće biti više nikakvih iznenađenja - vedrim će glasom 25-godišnja Splićanka.

Nisam stala i plakala

Ozljedu Ahilove tetive zadobila je baš na zagrijavanju za povratničko natjecanje i prvi višeboj od 2019. Plan je bio nastupiti na Europskom prvenstvu u Antalyji, a onda krajem godine na Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu preko višeboja loviti treći olimpijski nastup. Sve se na kraju izjalovilo i ostala je bez ijednog natjecanja ove godine. Koliko ju sve to poljuljalo?

- Mislila sam da će biti puno gore. Istina, onog trenutka kad se dogodilo, prošlo mi je kroz glavu, “od ovoga se neću baš lako oporaviti”. Sama sebi sam ponavljala, “jadna ja, je li ovo moguće”. Znala sam da će nakon operacije ramena treninzi biti teški, da će me sve živo boljeti, ali nisam očekivala još jednu ozljedu. Naravno, nitko je ne očekuje, ali stvarno sam mislila da sam sve ispucala. No, taj šok je trajao samo 2-3 dana i koliko god sam u početku mislila da će biti prestrašno, na kraju je ispalo suprotno. Morala sam nositi čizmu tri mjeseca, ali sve je to brzo prošlo. Jest, godina je na papiru očajna, ne može biti dobra kad nemaš nijedan rezultat crno na bijelo, ali osim toga, nije bilo toliko loše. Proletjelo je vrijeme, psihički sam se dobro držala, brzo sam prihvatila da je to ozljeda koju prođe dosta sportaša, tako da nije bilo puno plakanja i žaljenja.

Je li pomislila u bilo kojem trenutku da bi to mogao biti kraj sportskog puta jer poznato je da karijere gimnastičarki uglavnom ne traju jako dugo?

- Pomislila sam da možda stvarno jest kraj, dapače ni sad nisam sigurna hoću li se vratiti tamo gdje sam bila, odnosno je li ovo kraj moje dosadašnje razine. Ali opet, druga mi je misao odmah bila da mi se ovo nije dogodilo na početku karijere. Dogodilo mi se nakon nekih rezultata, medalja, olimpijskih nastupa, svega onoga što je mala Ana željela. I u redu sam s time da više ništa ne napravim. Da mi se ovo dogodilo, primjerice, 2016. godine kad sam stvarno grizla i željela, bilo bi mi puno teže. Ali sada, s 25 godina i dva olimpijska nastupa iza sebe, nisam stala i plakala nad Parizom. Kažem, pomislila sam da bi to mogao biti kraj, ali ne u smislu da je to smak svijeta. Uostalom, imam struku, imam neke druge stvari koje želim ostvariti, nije da bi svijet stao.

Ana Đerek

CHENG MIN Xinhua Via Afp

Koliko je bilo teško vratiti se treninzima nakon svega?

- Teže mi je bilo nakon ramena jer sam vraćala sve četiri sprave, a sad za iduću sezonu vraćam dvije koje mi najbolje idu - parter i gredu. Kad je bilo rame u pitanju, čim sam otišla pod nož, znala sam da moram početi trenirati odmah kad se probudim jer je bilo jako malo vremena. A sad kad mi je otišla cijela godina, znala sam da imam vremena koliko želim, da mogu ići malo po malo, a onda je i manje presinga, stresa, mojih velikih očekivanja i želja. Dok mi je dobro, trenirat ću, kad mi više ne bude dobro - neću.

Iako kaže da nema presinga i velikih očekivanja, pretpostavljamo da želja za plasmanom na Igre u Parizu ipak postoji? Na svakoj su spravi ostala dva mjesta koja će se loviti na prva četiri turnira Svjetskog kupa iduće godine.

- Svaki put su Igre želja, ali ovaj put nekako mislim da će i ostati samo želja. Postoji teoretska šansa, osvajala sam ja prva mjesta na tim ljestvicama Svjetskog kupa, ali nisu to bile ljestvice pred Olimpijske igre. Svaki put kad su u pitanju OI, u ovom sportu stvari postanu 10 puta teže. Odjednom postoji cijeli još jedan svijet koji dolazi i bori se za OI. Želja uvijek postoji, ali mislim da su ovaj put šanse samo u teoriji.

Ostalo još puno dobrih vani

Oprezna je Ana unatoč tome što se velik broj gimnastičarki već plasirao u Pariz, pa se i značajan dio puta pročistio.

- Jest, prošlo je 12 najboljih ekipa, ali svejedno je ostalo još puno dobrih zemalja i gimnastičarki. A nije ostalo baš puno mjesta. Točno se vidi, kad dođe SP prije Olimpijskih igara, onda odjednom svi rade sve, deset puta bolje nego dotad. Kako - ne znam.
Što joj u ovom trenutku ide bolje, greda ili parter? Na kojoj spravi ima veće šanse?

- Greda mi ide bolje, ona je puno lakša za noge i tu sam vratila veći dio. Na parteru još ne. Tako da mislim da su šanse veće s gredom, i po početnoj ocjeni, i po tome što sam odrađivala dosad, ali greda je takva da nikad ne možeš biti siguran. To što imam veću početnu ocjenu ne znači ništa ako se jednom zaljuljam.