Negdje u ovo doba prošle godine ozbiljno je razmišljala o tome da digne ruke od svega, da odustane od sporta koji toliko voli i kojem je posvetila gotovo cijeli život, te da krene nekim drugim putem. Zbog stres frakture kralješka dva je mjeseca bila u ortozi, četiri mjeseca izvan dvorane, a sve se to nadovezalo na činjenicu da je koji mjesec ranije za samo jedan nesretni bod ostala bez plasmana na Olimpijske igre u Parizu. Razumljivo je da su se nakon takvih razočaranja kod mlade djevojke javile određene sumnje, ali u Tini Zelčić (23) se na kraju ponovno probudila prava sportašica. Odlučila je zagristi još jače, odlučila se boriti i pokazati i sebi i drugima da vrijedi puno više.
Danas je na njezinom licu ponovno široki osmijeh iza kojeg se skriva vrlo dobra sezona, sezona u kojoj se potvrdila kao prvo ime hrvatske ženske gimnastike. Nisu to još uvijek rezultati za naslovne stranice, ali su rezultati koji pokazuju da je sve bliže europskom vrhu na gredi i da snovi o olimpijskom nastupu nisu nimalo nerealni.
- Početak sezone bio je prilično turbulentan s tom ozljedom leđa koju smo riješili zahvaljujući našem doktoru reprezentacije Goranu Vrgoču i cijelom njegovom timu. A onda je vrlo brzo nakon povratka stigla srebrna medalja na Svjetskom kupu u Dohi na što sam stvarno ponosna. Uz to sam bila četvrta na Svjetskom challenge kupu u Kopru i to su dva rezultata koja su obilježila prvi dio sezone - rekapitulira Tina.
Vrhunac sezone bilo je Svjetsko prvenstvo u Jakarti u listopadu, natjecanje koje je završila na 22. mjestu među 129 gimnastičarki koje su se okušale na gredi. Rezultat je to koji još više dobiva na vrijednosti kad se uzme u obzir da je u Indoneziju otputovala uz malu dramu.
- Spremali smo trener Marko Brez i ja novu vježbu, puno težu od one koju sam dosad radila, kako bih se mogla približiti svjetskom vrhu i najboljim curama. I sve je teklo super dok deset dana prije SP-a nisam pala s grede porezala nogu i završila na šivanju. Dobila sam pet šavova na stopalu i nisam znala bih li plakala ili se smijala. Za deset dana je SP, u jako sam dobroj formi i sada sve to pada u vodu. Doktori su mi na šivanju rekli da dva tjedna ne smijem uopće opterećivati nogu i da se tek kad skinem šavove mogu postupno vraćati. Ali, meni ni u jednom trenutku nije bila opcija da ne idem na SP. Bilo je jedino pitanje hoću li se natjecati sa šavovima ili ću ih skinuti i nekako odraditi natjecanje. Dr. Vrgoč mi je na kraju skinuo šavove tek nekoliko sati prije leta, a kad sam stigla u Jakartu, toliko me boljelo da nisam uopće znala kako ću se natjecati. Bio mi je kaos u glavi, ali nijednom nisam pomislila na odustajanje. Pila sam tablete i bilo je to baš dosta teških tjedan dana za mene, ali nekako sam se uspjela skockati u glavi i odraditi SP na visokoj razini.
Odradila je na kraju samo dio nove vježbe, bez novog saskoka jer bi to jednostavno bilo preopasno. I u takvoj je situaciji bila 22., što sugerira da je s kompletnom vježbom spremna za puno veći doseg.
- Sad vidimo da se možemo približiti najboljim curama, što mi je velika motivacija za dalje. Lijepo je vidjeti da sam, kad otvorim list papira, odmah tu na početku, da ne moram više listati i tražiti svoje ime.
U Jakarti je bila deveta među Europljankama, što je svakako ohrabrujuće uoči Europskog prvenstva u Zagrebu u kolovozu sljedeće godine. Je li lov na finale pred domaćom publikom glavni cilj za iduću sezonu?
- To mi je velika motivacija i svakako je cilj pokušati izboriti europsko finale, što je iznimno teško, ali mislim i da je moguće. Radim na novim elementima koji su teški i kad bih sve to spojila, imala bih težinsku vježbu s kojom bih konkurirala za finale i s kojom bih se mogla približiti curama iz vrha. Spremna sam u idućih osam mjeseci biti u dvorani bez ikakvog odmora, fokusirati se na EP i probati ganjati to finale.
Hoće li biti više treme ili pozitivnog uzbuđenja zbog nastupa pred obitelji i prijateljima u zagrebačkoj Areni?
- Bit će puno emocija, stresa i svega, ali veselim se tome, premda prvo moram izboriti mjesto među pet cura koje će predstavljati Hrvatsku. Jedan od snova mi je nastupati pred domaćom publikom, u svom gradu, i mislim da će biti prekrasno jer znamo kako Hrvatska organizira Svjetski kup u Osijeku. Nastup tamo je nešto što pamtiš cijeli život, a vjerujem da će tako biti i na EP-u, ako ne i bolje, pogotovo meni budući da sam iz Zagreba.
S obzirom na trenutne rezultate i kontinuirano pojačavanje vježbe, je li želja kroz koju godinu konkurirati i za europsko postolje? Naši su gimnastičari (Ude, Seligman, Možnik, Srbić, Benović) osvajali medalje na svim velikim natjecanjima, ali cure još uvijek kaskaju za njima i čekaju prvo odličje.
- Da, dečki su uvijek bili korak ispred nas i imaju nevjerojatne rezultate. Nama curama je cilj približiti im se i mislim da uspijevamo u tome. Naravno, i moj cilj je stisnuti u ovom razdoblju, dok god mogu i dok me služi moje zdravlje, pa onda probati osvojiti i europsku medalju. Za početak je cilj europsko finale, pa onda ganjati europsku medalju i Olimpijske igre u Los Angelesu 2028.
Proganja li vas i dalje taj jedan nesretni bod u poretku Svjetskog kupa koji vas je dijelio od plasmana na Igre u Parizu prošle godine?
- Da, da, mislim da će me proganjati uvijek, ha-ha. Stvarno se znam toga sjetiti. San svakog sportaša odmalena je otići na Olimpijske igre i kad shvatite da ste bili tako blizu, bude teško. Ali, kad je to sve prošlo, rekla sam sama sebi da ću stisnuti sljedeće četiri godine jer ne želim se lupati po glavi i misliti da sam mogla, a nisam dala sve od sebe. Nadam se da će sve teći po planu i da ću izboriti Los Angeles i ispuniti si taj san.
Je li Los Angeles zapravo i glavni razlog zbog kojeg ste odlučili nastaviti u trenucima kad vam se po glavi motalo i odustajanje?
- Moja je karijera bila prilično turbulentna, uvijek sam imala dosta ozljeda i svakakvih problema, pa sam tako i u olimpijsku godinu krenula s ortozom na nozi, a završila s ortozom na leđima. Već su se i ljudi oko mene počeli pitati “pa, dokle više”, a posebno je ozbiljna bila ta ozljeda leđa s kojom se nisam smjela igrati i to je bio i jedan od razloga krize. Ali, ja sam takva da kad si zacrtam neke ciljeve u životu, onda želim to i ostvariti, dati sve od sebe, pa ako i ne uspijem, da mogu reći da nisam digla ruke. Tako je i s Los Angelesom, ne želim se poslije pitati jesam li mogla. Taj jedan bod je i meni i svima nama pokazatelj koliko sam blizu i koliko je zapravo ostvariv odlazak na Olimpijske igre. Bit će iznimno teško, ali je ostvarivo.
Dogurali ste i do pete godine studija na Kineziološkom fakultetu. Imate li tamo kakvih popusta kao vrhunska sportašica?
- Imam, profesori mi stvarno izlaze u susreti. Da nije tako, ne znam bih li mogla gurati profesionalnu karijeru i redovito studiranje jer trebaš biti na faksu po cijele dane, a kod KIF-a je zanimljivo i to što ima jako puno sportova i trebaš ih sve sportove pohvatati u kratkom periodu, što nije lagano. Nismo svi za sve, pa ja kao gimnastičarka, primjerice, nisam za loptu, meni to ne ide, ha-ha.
Koji su vas još sportovi namučili?
- Uf, plivanje mi je fizički dosta težak sport, ali kod polaganja nisam imala nekih većih problema. Ali, zato su mi borilački sportovi bili dosta naporni, trebalo je pohvatati sve te zahvate i bacanja, sve me boljelo. Nije da mi je neki sport ostavio traumu, ali je bilo sportova koji mi ne leže i za koje sam se trebala malo namučiti. Ali, uspjela sam sve položiti. Sad više nema tih praktičnih predmeta, samo teorijske metodike i slično, pa se mogu više posvetiti treninzima.
Tina na kraju ističe da nema nekog posebnog uzora u sportu, odnosno da su joj inspiracija svi koji se bore i ne odustaju od svojih ciljeva. Jednog takvog ima i svome klubu, ZTD-u Hrvatski sokol. Tin Srbić, svjetski i europski prvak, te olimpijski doprvak na preči, sportaš je koji joj svakako može biti putokaz.
- S njim sam odrasla, praktički cijeli život treniramo skupa. Ostvario je nevjerojatne rezultate i medalje, tako da je sigurno uzor i meni cijeloj dvorani, svim gimnastičarima. Čast je trenirati s njim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....