U nedjelju navečer bio je na postolju na Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu i slavio još jedan uspjeh u čudesnoj karijeri, a samo 24 sata kasnije bio je na pub kvizu u svojoj Dubravi. To je Tin Srbić - najbolji hrvatski gimnastičar i jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, a istovremeno i dalje tako skroman i normalan dečko iz susjedstva.
Nije imao puno vremena za sabiranje misli i slaganje dojmova nakon nezaboravne nedjelje u “gradu dijamanata”. Istina, nije kući ponio dijamant, ali ponio je svjetsko srebro kao konačan dokaz da je ponovno onaj stari, da je ponovno na razini na kojoj je bio prije dvije godine kada je u Tokiju osjetio čar olimpijskog postolja. U rano jutro čekao ga je let iz Bruxellesa, tako da je već u ponedjeljak prijepodne bio na zagrebačkom aerodromu gdje su ga zasuli buketima cvijeća.
Dočekali su ga predstavnici Grada Zagreba, Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog gimnastičkog saveza, Sportskog saveza grada Zagreba... Uobičajena scena, scena na koju je već odavno navikao, ali kao i uvijek, najširi je osmijeh sačuvao za svoje najbliže - ovaj put su to bili tata Saša i sestra Tena. Naravno, i neizbježni pas Zdenko koji je ponovno ukrao show.
Iako umoran i neispavan, rado je svjetski doprvak izdvojio nekoliko minuta da se osvrne na jedan od najvećih dana u karijeri i pogleda prema bližoj budućnosti.
- Iskreno, ovo mi je jedan od najboljih rezultata u dosadašnjoj karijeri jer je bilo je dosta prepreka na putu, ozljeda, promjena i svega drugoga tako da sam tijekom prošle godine i sam sumnjao da opet mogu doći na ovu razinu. Ali došao sam! Rekao sam i dan ranije, ovom sam medaljom nekako i najsretniji, osjećam se kao da je prva, kao da je opet Montreal 2017. godine - iskren je Tin.
Je li uopće u nekoliko sati od osvajanja medalje do povratka kući bilo vremena za proslavu?
- Bilo je, otišli smo na večeru u jedan grčki restoran i ispalo je dosta zanimljivo. Vlasnik se malo opustio i počeo bacati tanjure i plesati. Puštao je i našu glazbu, od Heroja ulice do Dinamovih pjesama, pa je bilo dosta veselo. Ali, ostali smo samo do ponoći, pa se vratili u hotel i još se malo družili s Japancima. Razgovarao sam i sa svojim starim frendom Kentom Chibom kojeg nisam vidio jako dugo. On je bio malo u banani, malo se previše proveselio. U svakom slučaju, nisam se baš naspavao, možda oko dva sata. A bio sam malo i u šoku kad sam vidio da je Marko Livaja napustio reprezentaciju. Uzeo mi je sav medijski prostor, kaj nije mogao dan kasnije oprostiti, ha-ha. Šalim se, naravno, treba se malo zezati.
A kad je već spomenuo starog poznanika Kentu Chibu, jesu li evocirali uspomene na događaj iz 2010. kad su se kao klinci zajedno izgubili u Moskvi o čemu smo pisali prije nekoliko dana?
- Jesmo, pitao sam ga za to i dosta se slikovito sjeća te situacije. A kako ne govori dobro engleski, objašnjavao je pantomimom kako se to dogodilo, ha-ha. Fora je kad sretneš nekog s kim si nastupao kad si bio klinac i 13 godina kasnije budete zajedno u istom finalu. Ma u svakom slučaju, večer je bila lijepa, proslavili smo i sad idemo u nove pobjede.
Sprema li se prije toga fešta i u Dubravi?
- Nemam pojma. Znam da navečer imamo kviz u kafiću mog frenda Petra Fileša, tako da se idem malo se zabaviti, a poslije ne znam. Ako je netko nešto planirao, onda me to čeka, a ako nije, onda ćemo se samo družiti.
U posljednje vrijeme su mu se želje počele jako brzo ispunjavati. Uoči ovogodišnjeg Europskog prvenstva u Antalyji rekao je kako jednom u karijeri želi biti europski prvak i odmah je to i postao. Uoči SP-a u Antwerpenu istaknuo je kako se još jednom želi vratiti i na svjetsko postolje i, dakako, odmah je to i napravio.
Što je sljedeće?
- Želim dobiti na Eurojackpotu. Pa da vidimo koliko će to brzo biti - ispalio je uz smijeh, pa onda ozbiljnije dodao:
- Trenutno stvarno idem o dobrim putem, jako brzo se posložila ta nova vježba, brzo sam postao onaj stari u smislu osjećaja, sigurnosti, samopouzdanja i svega, pa ne vidim razlog da ne nastavim s takvim radom i do Pariza. Iskreno, prazna mi je glava što se tiče ciljeva, sve koje sam imao sam ispunio malo prebrzo. Moram se malo odmoriti prije nego što si posložim što dalje. Ali, evo, želim se približiti Daikiju Hashimotu, to neka bude sljedeći cilj.
Japanac je trenutno nedodirljiv na preči, pobijedio je Tina i na Olimpijskim igrama u Tokiju, i u nedjelju u Antwerpenu. Naš gimnastičar najavio je kako u pripremi ima vježbu težine 6,6 (trenutno radi 6,3). Može li s njom biti na Hashimotovoj razini?
- Apsolutno. Mislim čak da je to izvedivo i sa 6,3. Imam već dva nastupa na svjetskim prvenstvima na kojima mi je odbitak bio jako nizak, odnosno ocjena za izvedbu visoka, što znači da sam stvarno jako dobro radio. Već sa 6,3 sam konkurentan za finala na svim natjecanjima, uključujući Olimpijske igre. Sad ćemo vidjeti koliko mogu s tom vježbom od 6,6 i ima li smisla ili ne ići s njom. To će ovisiti o toj ocjeni za izvedbu. Radit ćemo u svakom slučaju na toj novoj vježbi, pa ćemo vidjeti prije OI što ćemo.
Ranije je često govorio da mu olimpijsko zlato zvuči kao nešto nadrealno i nestvarno. Doživljava li to i dalje tako ili negdje u primisli ipak ima i trijumf na Olimpijskim igrama?
- Iskreno, nemam. Doslovno ništa. Nikad ni na jedno natjecanje nisam išao osvojiti neku medalju, nikad nisam nastupao i razmišljao na taj način. Uvijek sam jedino želio pokazati najboljeg sebe na natjecanju, često sam to i uspijevao, a onda s time dolaze i rezultati i medalje. Tako da mi stvarno ni olimpijsko zlato nije nigdje u primisli, nisam se nikad ni zamišljao kako stojim na postolju s olimpijskim zlatom. Ne znam, vidjet ćemo kad se počne približavati Pariz i kad pripreme budu u tijeku kako ću se osjećati. Samo da bude zdravlja i da osjećaj bude ovako dobar kao sada i vjerujem da mogu ponoviti dobar rezultat.
Nedjeljnim srebrom uhvatio je i taj plasman na Olimpijske igre u Parizu, dovoljno je bilo da bude bolji od Brazilca Arthura Mariana.
- Još uvijek toga nisam ni svjestan, nisam ni stigao razmišljati o tome. Nije mi to ni bilo u fokusu, htio sam samo ovo SP odraditi na visokoj razini, čisto zbog sebe, da pokažem da sam i dalje tu, da vrijedim. Ali na kraju se sve posložilo na najbolji način. Stvarno sam u dobroj formi, dobro se osjećam i fizički i psihički, i nema razloga da ne nastavimo tako dalje. Imam sad i dobru koncepciju, vježbu koja je među najboljima na svijetu i idemo dalje tim putem prema Parizu.
Plasman na Olimpijske igre automatski mu mijenja i planove. Da nije uspio izboriti kvotu sada, morao bi je loviti početkom sljedeće godine na četiri turnira Svjetskog kupa, a ovako ipak može biti opušteniji.
- Računao sam da ću svakako morati ići na sva četiri turnira. To je pet tjedana putovanja u komadu, četiri različite zemlje, tri kontinenta i to za početak sezone može biti dosta mukotrpno. Tko zna kako bi tijelo reagiralo na to i kako bih ja psihički reagirao, čak i ako bih se na kraju uspio plasirati na OI. Ovo dosta toga mijenja, možemo malo mirnije i pametnije ući u sljedeću sezonu i točno ciljati koja nam natjecanja trebaju da bih bio spreman za Pariz koji će glavno natjecanje sljedeće godine.
Spomenuo je da se neko vrijeme borio sa sumnjama jer su se nakon Tokija promijenila pravila i morao je drastično mijenjati vlastitu vježbu i učiti nove elemente. Kad su te sumnje u vlastite mogućnosti i povratak na staru razinu bile najizraženije i kad je počeo vraćati vjeru u sebe?
- Prošle godine, negdje oko Europskog prvenstva u Münchenu, najviše sam sumnjao. Čak i prije samog nastupa, na treninzima. Radiš vježbu, a osjećaš se... Ma, ne znam ni kako to opisati. Evo, kao da od vas sada tražim da napravite vježbu. Jasno je da ćete se osjećati nesigurno. Tako sam se i ja doslovno osjećao, kao da mogu pasti u svakom trenutku. A to nije dobro, jer onda se počneš bojati svega što radiš i sumnjati u sebe. Možda to čak i nije bila sumnja, nego više strah da neću ponovno doći na ovu razinu. Ali, nastavio sam raditi s vjerom da mogu. I danas ne vjerujem ni sam kako je to brzo došlo. Rekao sam već da je ovo najviše što sam napredovao ikad u karijeri u jako malo vremena. I sad se osjećam kao da opet imam 20 godina i kao da sam tek krenuo. Nadam se da će taj osjećaj potrajati.
Hoće li sada biti vremena i za kakav odmor ili s trenerom Lucijanom Krceom odmah nastavlja punom parom dalje?
- Nismo još ništa dogovarali, ali vjerujem da će mi dati odmora koliko god mi treba. Nisam htio ništa planirati, neko putovanje ili nešto slično jer nisam znao ni kad ću se vratiti iz Antwerpena, ni kako će sve završiti. Svakako ću sada uzeti malo odmora, ali imam stvarno veliku volju i želju i zapravo se jedva čekam vratiti u svoju dvoranu i trenirati na jedan opušteniji način. Jer ovi treninzi u Belgiji nisu bili opušteni, sve je bilo pod pritiskom i stresom. Veselim se onome što nas sada čeka.
Trener Krce je očito više vjerovao u povoljan rasplet jer on je odavno isplanirao putovanje nakon SP-a, pa ovih dana ide surfati na Kretu.
- Da, i to mi je rekao tek prije nekoliko dana, nisam ni znao za to. Neka, sretan sam što imam takvog trenera koji toliko vjeruje u mene. Što se mene tiče, mogao je otići i na malo duže, na neka dva tjedna, ha-ha. U svakom slučaju je dobro da se malo opusti, i njemu to treba.