Skrivala se pod lažnim imenom, skupljala leševe s ulica, pa kad su je svi otpisali - osvojila 10 olimpijskih medalja

Imala je uistinu nevjerojatan život, život u kojem je preživjela Holokaust, u kojem se pod lažnim imenom skrivala od nacista, u kojem je neko vrijeme pomagala u odlaganju tijela u masovnu grobnicu, u kojem je bježala od sovjetske okupacije... I pored svega toga, kad su svi mislili da je to nemoguće, ostvarila je zapanjujuću sportsku karijeru ukrašenu s čak deset olimpijskih medalja, od čega pet zlatnih. Sportska ikona Agnes Keleti preminula je prošli tjedan, svega nekoliko dana prije 104. rođendana. Do tog je trenutka bila najstarija živuća olimpijska pobjednica, a njezina je životna priča toliko fascinantna da je zaslužila biti još jednom ispričana.

Rođena je 1921. u židovskoj obitelji, a tijekom djetinjstava u Budimpešti svirala je violončelo, ali je na kraju ipak izabrala sport jer, kako je to objasnila prije nekoliko godina u intervjuu za Die Welt, nikad nije mogla mirno sjediti. Trenirala je skijanje i veslanje, ali njezin životni odabir bila je gimnastika, sport koji je smatrala najženstvenijim. Sa 16 godina osvojila je prvi naslov mađarske prvakinje i bila je jak adut svoje zemlje za Olimpijske igre koje su se 1940. trebale održati u Tokiju, pa su potom premještene u Helsinki, da bi na koncu bile otkazane zbog izbijanja Drugog svjetskog rata.

Agnes je nastavila trenirati s čvrstim uvjerenjem da će njezini olimpijski snovi biti ispunjeni četiri godine kasnije, ali umjesto toga život joj se pretvorio u pakao. I prije nego što su njemačke snage formalno okupirale Mađarsku, život Židova u Budimpešti postao je nemoguć, pa je Keleti 1941. izbačena iz svog gimnastičkog kluba sa svim ostalim "nearijevcima". Uskoro je počela strahovati i za život jer su Židovi sve češće bili deportirani u koncentracijske logore.

- Uspjela sam kupiti identifikacijske dokumente jedne kršćanske djevojke, bila je otprilike istih godina kao ja. U Mađarskoj su svi Židovi morali nositi žutu zvijezdu za identifikaciju, ali ja sam to odbila. S lažnim papirima sam uspjela pobjeći na selo i tamo sam pronašla posao kao služavka - ispričala je prije nekoliko godina.

Njezina je obitelj desetkovana tijekom Holokausta. Majka i sestra su preživjele zahvaljujući posebnim zaštitnim putovnicama poznatog švedskog diplomata i humanitarca Raoula Wallenberga koji je vodio veliku akciju spašavanja Židova u Mađarskoj. Otac i stričevi su joj, međutim, smrtno stradali u Auschwitzu i bili među 550.000 mađarskih Židova ubijenih u nacističkim logorima, prisilnim radnim bataljunima, getima ili strijeljanih na obalama Dunava.

- Tih godina mi je najvažniji cilj bio ostati živ - govorila je Agnes.

ATTILA KISBENEDEK Afp

I uspjela je u tome, predstavljajući se kao kršćanka po imenu Piroska Juhasz. Neko je vrijeme kao sobarica radila čak i za Nijemca koji je tada bio zamjenik gradonačelnika jednog manjeg grada.

- Bila sam jaka i naporno sam radila. Nitko nije postavljao pitanja.

Doduše, jednom se ipak suočila s neugodnim pitanjima. Zaustavio ju je sumnjičavi vojnik i natjerao je da mu izrecitira svaki detalj svog lažnog identiteta. Bilo je to, govorila je Keleti, mučno iskustvo koje joj se zauvijek urezalo u pamćenje, ali ostala je pribrana i nije se odala.

Pred kraj rata se vratila u Budimpeštu, a posebno je mučna bila zima u kojoj je svako jutro pomagala skupljati leševe s ulica glavnog grada, kako bi ih se moglo pokopati u masovnoj grobnici.

- Iako je sve bilo neopisivo užasno, nikad nisam izgubila pozitivno razmišljanje. Nikad se nisam bojala. Bila sam optimist cijeli život, vodila me ljubav prema životu, nema drugog načina. Uvijek sam si govorila, hrabri će jednog dana biti nagrađeni - otkrila je svoju životnu vodilju za Die Welt.

I u najgorim danima rata Agnes se trudila ostati fizički aktivna, a čim su strahote završile vratila se gimnastici, nastupajući za budimpeštanski klub Postas SE. Trenirao ju je prvi suprug, olimpijac iz 1936. Istvan Sarkany, koji je preživio boravak u koncentracijskom logoru. Odustajanje od gimnastike nikad joj nije bilo ni na kraju pameti.

- Čim je rat završio, bilo je jasno da se vraćamo našem voljenom sportu.

Brzo se vratila na stare staze i njezino se ime našlo na popisu mađarske gimnastičke reprezentacije za Olimpijske igre u Londonu 1948. No, sudbina joj se još jednom okrutno narugala. Samo nekoliko dana uoči Igara ozlijedila je gležanj i olimpijski snovi su joj još jednom ugašeni. Mislite li da je nakon toga digla ruke od svega? Ni slučajno. Nastavila je trenirati još jače i napornije i dočekala je Igre u Helsinkiju 1952. Iako tada već u tridesetim godinama i prekrižena od mnogih, osvojila je četiri medalje, uključujući zlato na parteru. No, vjerovali ili ne, najbolje je tek dolazilo.

Četiri godine kasnije u Melbourneu osvojila je četiri zlata - na gredi, parteru, dvovisinskim ručama i ekipnoj vježbi s rekvizitima - te srebro u pojedinačnom i ekipnom višeboju.

- Nisu vjerovali da mogu osvojiti zlatnu medalju s 35 godina, a osvojila sam četiri. Nikad nisam previše marila za ono što ljudi govore, a moji su rezultati pokazali da sam bila u pravu - s ponosom je govorila kasnije.

Njezini su uspjesi još vredniji kad se uzme u obzir da se natjecala protiv Larise Latinjine, najtrofejnije žene u olimpijskoj povijesti. Samo su Latinjina (18 medalja), Vera Časlavska (11) i Simone Biles (11) osvojile više gimnastičkih odličja u olimpijskoj povijesti od Agnes Keleti. A ona je svojih deset osvojila iako se nije mogla natjecati kad je bila na vrhuncu moći. Do danas je ostala najstarija osvajačica zlatne gimnastičke medalje ikada.

KEYSTONE PICTURES USA/ZUMA PRESS/PROFIMEDIA

Baš u doba dok se pripremala za Igre u Melbourneu i najljepše trenutke u sportskoj karijeri, dogodila se nova prekretnica koja će joj zauvijek promijeniti život. U studenom 1956. sovjetski tenkovi ušli su u Mađarsku i Keleti je s još 44 mađarska sportaša odlučila da se neće vratiti kući. Nakon što je nakratko trenirala australske gimnastičare, 1957. je emigrirala u Izrael gdje se naposljetku nastanila, izgradila nacionalni gimnastički program, trenirala izraelsku reprezentaciju i ostala tamo gotovo šest desetljeća.

- Bilo je puno antisemitizma u Mađarskoj u doba Hladnog rata. Za Židove to nije bilo dobro ozračje za život, čak ni za sportske zvijezde.

Vratila se ipak 2015. u Mađarsku i ostala do smrti u rodnoj zemlji.

- Vrijedilo je raditi nešto dobro u životu. Naježim se kad vidim sve članke o sebi - rekla je na proslavi 100. rođendana prije četiri godine.

Poslala je tada i važnu poruku mladim sportašima.

- Nisu važne medalje, već iskustva koja dolaze s njima. Nemojte se koncentrirati na pobjedu, bavite se sportom iz ljubavi.