Pariška priča nije završila onako kako se nadao, štoviše završila je neuobičajeno za njega - u suzama. No, Tin Srbić (28) ne bi bio ono što jest, najbolji hrvatski gimnastičar svih vremena i jedan od naših najvećih sportaša u povijesti, da ne zna kako se podići kada padne. Na ovoljetnim je Olimpijskim igrama doslovno pao, i to dvaput. Bio je žrtva jednog od najčudnijih velikih finala u gimnastičkoj povijesti, finala u kojem su šestorica od osmorice prečaša završila na podu. I u kojem je za broncu bilo dovoljno “mršavih” 13,966, a za zlato svega 14,533 s čime se nerijetko ni na najnižim turnirima Svjetskog kupa ne može do pobjede.

Ozljeda je 90 posto iza mene

Lako je, naravno, bilo kasnije tvrditi da je Tinu zlato bilo nadohvat ruke, ali i on je čovjek od krvi i mesa koji ima pravo na loš dan i koji ima pravo završiti posljednji u finalu. Na kraju priče, nakon što je u Tokiju osvojio srebro, na drugim je Igrama zaredom bio u finalu, što je ogroman uspjeh u bazičnom sportu koji je raširen u cijelom svijetu. Shvatio je to uskoro i on sam, koliko god mu je neposredno poslije Pariza bilo teško, i psihički i fizički, jer u padu je zadobio i ozljedu ramena. Danas se bez problema šali na račun svojih padova, danas je ponovno nasmijan, opušten i odlučan da u nastavak karijere krene s posve drugačijim načinom razmišljanja.

- Ozljeda još nije 100 posto iza mene, ali jest nekih 90 posto. Odlazim skoro svaki dan na terapije, maksimalno sam se dao u to i dobro se osjećam. Mislim da sam dobro odradio taj proces s obzirom na to da me mjesec i pol dana nakon OI nije bilo u dvorani. Naravno da pritom i fizički malo propadneš, a i psihički je bilo teško. Imao sam faze razmišljanja ima li smisla nastaviti, ali onda ti neke stvari pokažu da stvarno ima smisla i da mogu još puno dati i uživati. Sad još malo treba da dođe sve na svoje, ali neću se žuriti. Počeo sam lagano slagati i vježbicu, dobro radimo, puno treniramo i mislim da ću do EP-a biti spreman - govori nam Tin.

TOM DUBRAVEC Cropix

Je li ikad pogledao svoju vježbu iz pariškog finala?

- Nisam. Ne da nisam htio, nego nemam gdje, ha-ha. Nisam je našao ni na YouTubeu, ni igdje. Ali ionako znam sve, bolje se sjećam toga nego Tokija. Ne stvara mi to nekakvu tugu, u smislu da sam bio blizu zlata, jer nakon nekoliko mjeseci me puknulo “pa stvarno si dao sve od sebe i nemaš si kaj zamjeriti”. I stvarno se tako osjećam, jednostavno je bio takav dan, a gimnastika je sport u kojem nemaš drugu šansu. Nisam puno ni sanjao o tome, više su me mučile neke druge stvari u životu, što je možda i dobro. Mislim da sam to dobro podnio, nemam problema ni razgovarati o tome, a ako netko slučajno ima snimku, pogledat ću je da vidim kaj se točno dogodilo.

Zamjera li si možda što u finalu, u kojem je nastupao sedmi, nije odlučio ići s lakšom vježbom kad je vidio kako se situacija raspliće?

- Praktički dok sam skakao na preču u finalu sam još uvijek razmišljao o tome. Čudno je to, nikad nisam mislio da se može dogoditi da 14,500 bude dovoljno za zlato i mozak mi u tim trenucima uopće nije razmišljao na način da bih trebao odraditi vježbu od 6,3 iz kvalifikacija, nego sam razmišljao da maknem element koji nikad nisam micao, a to je onaj predzadnji, adler 360. Mislio sam, ako dođem do toga, ako sve bude kako treba, samo ga neću napraviti i to je to. Ne znam ni kako ni zašto, ali mozak očito nekad skrene u te čudne sfere. Ja sam zapravo tek prije prvog pada ušao 100 posto unutra, bio sam maksimalno fokusiran. Točno se sjećam da sam prva četiri elementa prošao jako brzo, rekao sam si “to je to”. Tako da ne mogu reći da se pad dogodio zato što sam bio vani, što sam razmišljao o nečem desetom, o micanju elementa... Jednostavno mi dogodio pad kakav mi se nikad ne događa. Valjda je to bio plod adrenalina i svega što se događalo u finalu.

Bježao od opterećenja

Razgovarao je kasnije o toj temi i s trenerom Lucijanom Krceom.

- Rekao mi je da si zamjera što mi možda nije rekao da idem na lakšu vježbu i da je mislio da mu i ja to zamjeram. A to nije istina, ne zamjeram mu ništa, niti mislim da je išta kriv. Jednostavno je bio takav plan i držali smo ga se, što je možda i bilo krivo ovaj put, ali Bože moj, ne možeš znati unaprijed. Da sad biram, da se s ovom glavom vratim natrag, sigurno bih išao na lakšu vježbu, ali ni to mi ne garantira ništa. Bilo je toliko puno problema cijele godine, nisam im davao pažnju kakvu sam možda trebao i to je izazvalo velike stresove. Sve do trenutaka u kojima stvarno više nisam htio odlaziti ujutro na trening, a ipak sam odlazio svaki dan. Bilo je puno stvari...

TOM DUBRAVEC Cropix

Govorimo li o privatnim problemima ili o pritisku zbog nastupa na Igrama?

- Mislim da je u pitanju bilo opterećenje zbog OI kojeg u tom trenutku nisam bio svjestan, već sam bježao od toga. Sad kad razmišljam o tome, kad bi me prijatelji pitali veselim li se Igrama, jesam li uzbuđen, uvijek bih odgovarao da jedva čekam da prođu. A to nije dobro. Ali u tom trenutku nisam to shvaćao. Bilo je puno stvari koje te u isto vrijeme stišću, ali ne mogu reći da nisam došao u Pariz u dobroj formi. No, mislim da moraš biti u malo boljem mentalnom stanju, u smislu da puno više uživaš u tome, da si uzbuđen, a ne da čekaš da to prođe. Sve su to životne škole i mislim da sam iz Pariza, ali i iz cijele ove godine, od gimnastike do privatnih stvari, puno toga naučio. Zato se veselim se idućem ciklusu jer mislim da ćemo opet gledati onog Tina od prije 6-7 godina.

Vratimo se još malo u Pariz. Tijekom finala je vladala “grobna” tišina u dvorani što u gimnastici nije uobičajeno, niti itko od gimnastičara to voli. Zna li se danas čija je to bila ideja?

- Organizatori su valjda time htjeli pojačati napetost. Ali to nije dobro i svi gimnastičari su rekli da im je to smetalo. Garantiram da ne postoji nijedan koji voli nastupati u muku pred 15.000 ljudi. Čuo sam i ljude na tribini kako govore “šššš” drugima jer su mislili da mora biti tišina, čuo sam kako ljudima pada mobitel, a takve stvari ne bih trebao čuti. Na ovim najpreciznijim spravama poput preče to je veliki problem.

I velika Simone Biles se žalila na to nakon finala grede, čulo se i na televiziji kako pita trenericu što se događa.

- Teško je tako nastupati jer puno je jača tišina 15.000 ljudi, nego kad si sam u sobi. Jednostavno osjećaš da je tamo puno ljudi i da svi šute. To je možda bio najveći problem za nas prečaše, a drugi je bio to što nam nisu dopustili da bar zadnja dva dana treniramo u dvorani za zagrijavanje. Jer u njoj je bila ista preča kao u dvorani za natjecanje, postavljena na podiju, dok je u trening-dvorani bila na betonu, što je velika razlika. Da bude malo jasnije svima, to je kao da nogometaš trenira dva tjedna na betonu i onda igra tekmu na travi. I mora već u prvoj minuti zabiti gol. Te su nas dvije stvari dosta mučile. Pazite, govorimo o osmorici najboljih na svijetu, tako da je jako čudno da bude šest padova u finalu. A osim toga, kad padne prvi natjecatelj u finalu, ujedno i prvi favorit, odmah to uvuče dozu nesigurnosti kod svih.

Rekao je Tin da je imao problema s motivacijom nakon Pariza. Što ga je u konačnici vratilo “u život”?

- Ne toliko s motivacijom, više s pitanjima je li možda bilo dosta, želim li i dalje proživljavati takve stresove, s razmišljanjima da sam se mogao i teško ozlijediti... Ali, onda su me neke situacije potaknule da se trgnem. Otišao sam s ekipom na Vir i tamo sam jedno jutro razgovarao s prijateljem koji je slijep, ima puno problema s bubrezima i život ga stvarno nije mazio. Rekao mi je “Tin, ja sam samo sretan što si ti ovdje s nama, ništa drugo nije važno”. I onda si razmišljaš, pa to je to, to je poanta. To me podiglo, i počeo sam puno veseliji dolaziti u dvoranu, viđati one koje volim i malo se drugačije odnositi prema ljudima. Sve me to promijenilo i dalo mi motivaciju da se vratim i da dajem sve od sebe, kao i uvijek, ali da za promjenu i uživam u tome.

Promjena odnosa prema sportu

Dogodila se, dakle, promjena mentalnog sklopa, načina razmišljanja?

- Možemo reći da je tako, zato se toliko trudim i dobro se osjećam. Znao sam pogotovo ove godine, ali i lani, biti ekstremno ljut i tužan kad mi nešto ne ide, što jednostavno nije imalo smisla. Sad kad mi dođe težak trening i ništa ne mogu, dam sve od sebe i to je to. Poslije toga se smijemo i idemo dalje, sutra je novi dan. Dakle, dogodila se promjena odnosa prema sportu, prema ljudima i najprije prema sebi samom. Shvatiš odjednom da smiješ biti gimnastičar Tin Srbić, da ne moraš još 100 stvari okolo raditi i da smiješ uživati u tome što si napravio.

Volja za još jedan olimpijski ciklus je ponovno tu?

- Sigurno, zasad za jedan ciklus, a onda ćemo analizirati fizičko stanje. Vjerujem da stav kakav imaš prema svemu utječe i na broj ozljeda i zato se nadam da ću u ovom ciklusu, koliko je to moguće, proći neokrznut.

Novi ciklus, kao i obično, donosi nova pravila. Što to konkretno znači za njegovu vježbu?

- Smanjuje se broj elemenata s deset na osam, smanjuje se i broj letova iz iste skupine. U Tokiju ih je bilo pet, pa je smanjeno na tri, a sada i na dva, dakle neću više ni tri “tkačeva” moći raditi. Jedan od većih problema je i promjena vrijednosti saskoka. Zato sam već počeo raditi teži E saskok, dupli pruženi s dva okreta, a dosad sam radio s jednim. Vidio sam, doduše, na Instagramu da svi već rade i trostruka salta i time si podižu vrijednost, tako da će biti svega. Iskreno, ja se u trostruki salto na kraju vježbe neću upuštati, nego ću cijelu vježbu pokušati raditi iznimno čisto, jer mislim da bi sad kad je manje elemenata ta čistoća i elegancija mogle više doći do izražaja. Lagano sam krenuo učiti još jedan element za koji mi treba još vremena, to je “liukin iz piattija”, element H vrijednosti. Trebat će mi sigurno cijela godina jer je jako kompleksan. Ne mogu reći da su mi drage sve te promjene, ali što je tu je. Nisam u poziciji da se miješam i trošim energiju na to, tako da što god oni smisle, ja ću napraviti. I napravit ću to dobro. Vidim i da dolaze novi i mladi koji svašta rade, ali probat ćemo ih stisnuti.

Vježba za europsko zlato

Što si je zacrtao za sljedeću, postolimpijsku godinu u kojoj imamo EP u Leipzigu i SP u Jakarti?

- Naravno da mi je SP cilj i da želim ići, ali isključivo ako budem na razini na kojoj želim biti. Ako vidim da se mučim s novom vježbom i da ne ide, onda mi nije SP primarni cilj, nego EP. Mislim da je dovoljno vremena do kraja svibnja da dođem na EP, da to bude neka stanica gdje će se vidjeti “vau, vratio se” i da to lijepo izgleda. Stvarno vjerujem da sam u Europi s tom vježbom koju sam zamislio konkurentan za zlato, neću to skrivati. Ali to je gimnastika, jedan krivi korak i gotovo, tako da neću previše najavljivati. No, velika mi je želja biti među najboljima, s takvim ću stavom ići i mislim da će ta vježba izgledati super.

Hoće li imati dovoljno natjecanja do EP da dovede vježbu na željenu razinu?

- Mislim da ću čak tri svjetska kupa odraditi prije EP-a, prva bi trebala biti Antalya u ožujku. Kako se kaže, prvi mačići se bacaju u vodu, tako da će to biti natjecanje tek toliko da uđem u ritam, a onda u Osijeku već nešto očekujem od sebe i vjerujem da će biti onako kako sam si zamislio. Osijek će biti prvi pokazatelj je li to što sam planirao bilo dobro ili će trebati malo više vremena. Ali, bez ikakvog stresa, čak i ako ne bude kako sam zamislio, bit će nekoliko mjeseci kasnije i to je to.