Manje od sat vremena nakon što je Aurel Benović izborio plasman na Olimpijske igre u Parizu, razgovarali smo s našim najboljim gimnastičarem Tinom Srbićem koji je, i sam iznenađen i oduševljen uspjehom svoga mlađeg kolege, rekao:
- Kakav je život imao, zaslužio je da mu se dogodi nešto ovako lijepo.
Da, priča 23-godišnjeg osječkog gimnastičara koji je u petak na Svjetskom kupu u Dohi srušio sve prognoze i stavio svoje ime na popis putnika za Pariz, doista je posebna. I teška i inspirativna. Život ga nije mazio, bio je okružen tragedijama, lani mu je čak u jednom trenutku i nastavak karijere bio pod upitnikom, ali izdigao se iz svega. Imao je uz sebe ljude poput trenera Vladimira Mađarevića i Borisa Čulina, poput svojih osječkih gimnastičkih uzora Tomislava Markovića i Roberta Seligmana, ljude koji su mu bili podrška i koji nikad nisu digli ruke od njega. U Dohi su svi zajedno dočekali najljepšu nagradu. Zasad najljepšu, jer vjerujemo da neke još ljepše Aurela tek čekaju.
Njegov ulazak u gimnastiku po mnogočemu je bio tipičan. Gimnastika je zapravo bila lijek za hiperaktivnost ili kako će to sam Aurel reći “stvarno sam bio zvrkast”.
- Jedan dan je u moj vrtić došla trenerica Maja Pavić, održavala nam je sate gimnastike i kroz igru prepoznala da se u tom mom nestašluku krije ipak nešto više. Predložila je mojoj mami da me odvede u osječki Sokol, svidjelo mi se i, eto, od svoje četvrte godine sam tu - ispričao je nedavno.
U početku je s njim radio Boris Čulin, a s deset je godina prešao kod Vladimira Mađarevića koji mu je i danas glavni trener. Počeo je vježbati sa starijima, prvenstveno s Tomislavom Markovićem, tada našim najboljim parterašem koji će mu postati uzor, ali i s kojim će nekoliko godina kasnije proživjeti jednu od najšokantnijih epizoda u životu.
U ožujku 2017. Marković je na treningu doživio težak srčani udar i pola sata bio klinički mrtav. Mlađahni Aurel, tada 16-godišnjak, u strahu i nevjerici iz neposredne je blizine gledao kako Mađarević i Čulin, srećom uspješno, oživljavaju njegova kolegu i prijatelja.
- Nakon toga sam se jedno vrijeme bojao da će se to i meni dogoditi, postao sam malo paranoičan. To je bila scena koju do kraja života neću moći izbaciti iz glave. Bilo bi strašno da je takva dobra duša poput Tomislava tako rano otišla - prepričao je svojedobno Aurel.
Oživljavao majku
Jako ga je pogodio taj događaj, toliko da je jedno vrijeme gotovo svakodnevno imao potrebu dolaziti kod Markovića i biti uz njega, a Tomi mu je praktički postao zamjena za oca. Aurel je, naime, vrlo rano, još kao 11-godišnji dječak ostao bez tate.
- Neću ulaziti preduboko, ali zbog rata i nekih drugih stvari imao je problema s alkoholom, pa se razbolio i na kraju je umro od raka. Majka mi je bila sve, i mama i tata, i baka i djed. Ona me gurala, usmjeravala i izvela na pravi put. Živio sam u okruženju u kojem je bilo dostupno sve, od droge do alkohola, ali nisam to htio. Kad sam ušao u gimnastiku, imao sam zacrtan svoj put i cilj i ostao sam pri tome - vrlo je iskreno govorio 2020. nakon najvećeg uspjeha u karijeri, osvajanja srebra na parteru na Europskom prvenstvu u Mersinu.
Prošle je godine, na žalost, ostao i bez majke i to je bio još jedan težak udarac koji je podnio i nova šokantna priča u njegovom životu koju je podijelio i na društvenim mrežama.
“Iz teških trenutaka čovjek uvijek nauči neku novu životnu lekciju. Na žalost, moja današnja životna lekcija je bila iz filma strave. Budeći se ujutro, zatekao sam mamu u ne najboljem fizičkom stanju, ali kao i svaki dan, s obzirom na to da je već dugo bolesna, mislio sam kako će popiti lijekove i da će se opet sve smiriti. Na žalost, ovaj put nije bilo tako... Samo se srušila. Zovem hitnu, plačem, oživljavam vlastitu majku. Srce joj je stalo. Pravovremenom reakcijom i brzim dolaskom liječničke službe ponovno se vratila i nadam se da će se brzo oporaviti”, napisao je tada.
Na žalost, priča ipak nije imala sretan kraj. Majka je nekoliko tjedana kasnije morala biti podvrgnuta operaciji srca i preminula je tijekom zahvata. Bili su mu to najteži i najbolniji trenuci u životu, a da stvar bude gora, u tom je razdoblju zadobio i frakturu metatarzalne kosti u desnom stopalu, a ozljeda je bila takva da je liječnik u jednom trenutku doveo u pitanje i nastavak njegove karijere. Morao je propustiti Svjetsko prvenstvo u Antwerpenu, ujedno i prvu priliku za lov na olimpijsku ulaznicu, ali opet je u svemu tome pronašao snagu i motivaciju.
Male šanse pretvorio u uspjeh
- Ostao sam sam i sada se borim psihički sa svime. I s tom ozljedom i sa svojim mislima. Ali, obećao sam mami prije nego što je preminula da ću se potruditi bez obzira na sve, da ću pokušati izboriti odlazak na Olimpijske igre. Ona me od moje četvrte godine vodila na treninge i bila mi je najveća podrška u karijeri, tako da ću se potruditi prvenstveno zbog nje, zbog obećanja koje sam dao i njoj i sebi - rekao nam je u studenom prošle godine.
U petak, kad je karta za Pariz bila u džepu, na Instagramu je osvanula kratka objava:
“Njoj sam obećao, zbog nje sam tu gdje jesam i hvala joj na svemu! Ovo je za nju. Volim te, mama.”
A taj put do olimpijskih krugova bio je sve samo ne lagan. Znali smo na početku godine da ima velike šanse uhvatiti jedno od dva mjesta kroz Svjetski kup, što zbog toga što ima vrlo kvalitetnu vježbu, što zbog toga što je velik dio najboljih parteraša već osigurao Igre kroz druge kriterije. No, sve je nekako krenulo nizbrdo već u Kairu kad nije uspio proći kvalifikacije, a ni na sljedeća dva turnira u Cottbusu i Bakuu nije bio na najvišoj razini, odradivši finala znatno slabije od svojih mogućnosti. Doveo se time u situaciju da je uoči posljednje stanice imao popriličan bodovni zaostatak, pa je i sam nedavno u Osijeku realno procijenio da su mu šanse za uspjeh vrlo male. No, rekao nam je tada i nešto znakovito...
Kruna dobrog rada Osječana
- Idem u Dohu što bolje odraditi svoju vježbu kako si kasnije ništa ne bih mogao predbacivati.
Istina, morale su se poklopiti i neke druge stvari, ponajprije kiksevi izravnih suparnika, ali kako je to i Srbić rekao, zaslužio je nakon svega da ga i sreća malo pomazi. Na kraju priče, kad je vidio da se sve posložilo u njegovu korist, morao je još “samo” odraditi svoju vježbu na visokoj razini. I pod najvećim mogućim pritiskom je uspio. Često mu je to ranije bio najveći kamen spoticanja, a iskren kakav jest, nikad to nije skrivao.
- Glava je moj najveći neprijatelj. Razmišljam, ako sam toliko puta napravio te vježbe na treningu, nema razloga da ne ponovim to i na natjecanju. I onda se uplašim, imam strah od razočaranja. Previše razmišljam unaprijed. Ni ne krenem u vježbu, a već razmišljam “što ako padnem” - znao nam je govoriti.
U Dohi je i te demone ostavio iza sebe, a velike zasluge za to idu psihologinji Renati Barić koja radi i sa Srbićem i nizom naših drugih sportaša. I ne čudi stoga da je i njoj otišla posebna zahvala GK Osijek-Žito, kluba koji već godinama radi velike stvari. Organizator je jednog od najkvalitetnijih turnira Svjetskog kupa, uz pomoć mecene Marka Pipunića izgradio je najmoderniji gimnastički centar u Hrvatskoj, a sada je napokon dobio i olimpijca. Ne prvog od osnutka države, jer trenirao je tu i Rus s hrvatskom putovnicom Aleksej Demjanov, ali prvog koji je u potpunosti stvoren u klubu.
Prije dvije godine u Sokol Centar je doveden i ponajbolji svjetski gimnastičar, Ukrajinac Ilja Kovtun, i njegova trenerica Irina Nadjuk koji su također odigrali važnu ulogu u Aurelovom napretku. Prijatelji Ilja i Aurel sada zajedno mogu kovati planove za Pariz...