Tin Srbić

 GORAN MEHKEK/Cropix
VELIKI INTERVJU

Tin Srbić: Busamo se u prsa da smo sportska nacija, a naše sportaše nitko ne želi sponzorirati

Olimpijski viceprvak najavljuje lov na zlato i govori o želji da bude pokretač promjena u svom sportu
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 10. travanj 2023. 13:01

Kada je početkom listopada 2017. iz kanadskog Montreala stigla vijest da Hrvatska ima svjetskog prvaka u gimnastici, za mnoge je to bio popriličan šok. Jer doći na svjetski vrh u brutalno teškom i konkurentnom sportu, u sportu u kojem desetljećima dominiraju najveće sportske i gospodarske sile, i napraviti to iz hrvatskih uvjeta - e to je nešto što je stvarno zvučalo nestvarno i senzacionalno.

Danas, pet i pol godina kasnije, Tin Srbić više nije nikakva senzacija u svijetu gimnastike. Danas više nije onaj golobradi klinac s naočalama, dečko koji je pomalo zbunjeno stajao na postolju iznad jednog od najvećih prečaša u povijesti Epkea Zonderlanda. Možda su neki te 2017. i pomislili da će ostati priča za jedan dan, ali brzo ih je Tin razuvjerio. Bio je otada dvaput na europskom postolju, još jednom na svjetskom, a kruna je došla u ljeto 2021. kada su mu se ispunili dječački snovi i kada je oko njegova vrata zablistalo olimpijsko srebro.

Ključna kost napokon super

Nekako su ga neparne godine uvijek više mazile, znao se i sam šaliti s time. U 2017. je postao svjetski prvak, u 2019. je osvojio svjetsko i europsko srebro, a najveću je medalju ugrabio u 2021., u jedinoj neparnoj olimpijskoj godinu u povijesti. I u svakoj je od tih godina proglašen najboljim hrvatskim sportašem u izboru Sportskih novosti. Ponovno smo u neparnoj godini pa ga zezamo da je vrijeme da postavi temelje za četvrtu SN krunu. Europsko prvenstvo koje sljedeći tjedan počinje u turskoj Antalyji idealna je prilika.

image
SLOBODAN KADIĆ/HGS

- Ako ova sezona krene onako kako želim, mogao bih opet uloviti tu neparnu godinu. Ali ima još vremena do kraja, imamo još i Svjetsko prvenstvo u Antwerpenu, pa ćemo vidjeti. A za tamo ionako spremam nešto teže od ovoga što ću sada izvoditi - kaže najbolji hrvatski gimnastičar.

Dosta smo pisali o prošloj godini koja mu je bila vrlo zahtjevna i izazovna jer je zbog novih pravila drastično morao mijenjati vježbu koja mu je donijela olimpijsko srebro. Na putu ga je dodatno usporila i neugodna ozljeda ključne kosti i prvi je put još od 2016. ostao bez finala na najvećim natjecanjima. No, oni koji prate Tina, dobro znaju koliko je uporan, odlučan i kakav je veliki radnik, tako da ga jedna lošija sezona sigurno neće izbaciti iz tračnica.

- Zdravlje je nakon dugo vremena dobro. Doslovno sam se godinu dana borio s tom ključnom kosti i sad je napokon super. Osjećam se jako dobro, forma je također super, uspjeli smo tu novu vježbu dovesti do razine koja mi odgovara i danas sam puno sigurniji. Sretan sam što smo ulovili ritam nakon teškog razdoblja i sad vidim da je prošla sezona ipak imala neki smisao, a to je da pronađemo ono što mi najbolje odgovara. I mislim da smo pronašli najbolju koncepciju, kostur vježbe, osjećam se jako dobro dok je radim.

Cilj je europsko zlato

Rekao je nedavno da mu je sljedeći cilj, ono što ga najviše vuče i motivira, osvajanje europskog zlata koje još nema u kolekciji. Zato ćemo, bez želje da mu namećemo pritisak, izravno pitati - je li spreman za zlato već na nadolazećem EP-u u Antalyji?

- Često su me nakon Tokija pitali što mi je sada motiv. Malo sam razmišljao i shvatio da mi je upravo europsko zlato želja jer osjećam da je to ono što mogu napraviti. Svjetske i olimpijske medalje su uvijek u glavi kao nešto nadrealno, nešto što ne bih htio najavljivati. A europsko zlato je nešto što ima smisla. Pa ću i ja biti izravan u odgovoru - sa sadašnjom formom i vježbom koju radim, mislim da je zlato doista moguće već sada. Naravno, to je gimnastika i ovisi kako ćete izvesti vježbu u datom trenutku, ali po onome što sam vidio od konkurencije, kako sada vidim sebe i koliko dobro izvodim tu vježbu, mislim da sam opet kandidat za finala i medalje, pa čak i za zlato. I iskreno, čak mi to ni ne stvara veliki pritisak. Osjećam se dobro i nema smisla gurati neku lažnu skromnost.

image

Tin je zahvalan Cedeviti s kojom je produžio suradnju, ali je razočaran što je malo takvih primjera

Privatni arhiv

Iako u životopisu ima dva europska srebra, često pola u šali, a pola u zbilji voli reći da s europskim prvenstvima nije u dobrim odnosima. Vjerojatno su tome pridonijela i posljednja dva izdanja na kojima nije ušao u finale. Je li u pitanju slučajnost da češće “kiksa” na europskim smotrama nego na drugim natjecanjima ili postoji neki razlog?

- Kad pogledam malo u prošlost, imam dva finala u šest nastupa na EP-ima, što za moje standarde nije pozitivno. Ali, nekako se uvijek na EP-ima lomilo ili isprobavanje novih vježbi ili vraćanje nakon ozljeda. Odradio bih ih malo lošije i onda bih na nekom kasnijem natjecanju ili iduće sezone bio bolji. Tako da nemam ni veću tremu, ni problem s EP-ima, jednostavno se poklopilo da su često služila za neki veći cilj.

Tko će biti najveći konkurenti u Turskoj, tko se od Europljana najbolje prilagodio novim pravilima?

- Izraelac Aleksander Mjakinin je jako dobar, vježba mu se nije puno mijenjala i dosta je siguran. Tu je i Talijan Carlo Macchini, on trenutno ima najjaču početnu ocjenu jer radi sličnu vježbu kao u prošlom ciklusu. Uz njih bih možda izdvojio i Cipranina Iliasa Georgioua koji je lani bio u finalu SP-a. Njih trojica su trenutno možda najjači u Europi, ali tu vidim i sebe, mislim da ih mogu pobijediti. Vidim se u krugu favorita, i ove godine, i sljedećih.

Tri ‘nabrijana’ tjedna

Je li za EP plan pojačati vježbu u odnosu na tri ovosezonska Svjetska kupa?

- Ići ćemo s istom taktikom jer na EP-u konkurencija nije puno jača nego na svjetskim kupovima. Preča je u posljednje vrijeme više svjetska sprava, nego europska, i mislim da će malo sigurnija vježba početne ocjene 5,5 biti dovoljno dobra za finale. A u finalu ćemo ubaciti element “kolman” i start će se povećati na 5,9. Za SP pripremamo vježbu s početnom ocjenom 6,2 i s time ću uhvatiti ono što sam htio. Imamo u planu i još jače vježbe, od 6,4 pa čak i 6,6, ali to ćemo razmatrati poslije EP-a, a mislim da je zasad dovoljno i ovih 5,9.

Fascinantan je podatak da je Tin u čak 21 od 28 finala Svjetskog kupa u karijeri osvojio medalju. Na spravi na kojoj ima toliko pogrešaka i padova, bio je na postolju u 75 posto slučajeva kad je došao do finala.

- Nedavno mi je glasnogovornica Saveza Kristina Leovac pokazala te brojke i tek tada sam skužio koliko zapravo imam dobar postotak. A to vrijedi i za velika natjecanja, čak i za EP na kojem imam samo dva finala od šest, ali u oba sam osvojio medalju. Prihvatio bih da tako bude i do kraja karijere, da svako finale bude medalja, ha-ha.

Kad smo se već dotaknuli Svjetskog kupa, on je u gimnastici drugačije strukturiran nego u nekim drugim sportovima. Ne nastupaju uvijek svi najbolji na turnirima, štoviše neke od zvijezda poput Simone Biles ili Koheija Uchimure se praktički nikad nisu ni pojavile u Svjetskom kupu. Može li se to i kako promijeniti?

- Kao prvo, lokacije svjetskih kupova su svake godine iste. Mislim da to nema smisla jer kako ćemo širiti gimnastiku ako svake godine imamo turnire na istim mjestima? Zašto se Svjetski kup ne bi održavao u Japanu, Brazilu, SAD-u? Mislim da bi bilo “vau” da Amerikanci to organiziraju. A druga stvar su, naravno, nagrade. Ovim najboljima iz najvećih država se ne isplati dolaziti ako će se ubiti teškom vježbom, osvojiti zlato i za to dobiti 1000 eura. Nema dovoljno želje i volje za povećanjem kvalitete Svjetskog kupa iako moram reći da se, kad govorim o muškima, konkurencija širi toliko brzo da je to nevjerojatno. Gledam sad juniorsko SP i nije normalno iz kojih su sve dijelova svijeta osvajači medalja. Kolumbija, Egipat, Armenija, Kazahstan... Tako da je muška gimnastika, čak i kad se ne pojave ona najpoznatija imena, opet strašna.

Kako je bilo prvi put u karijeri odraditi trotjednu natjecateljsku turneju, od Njemačke, preko Katra, do Azerbajdžana, bez povratka kući?

- Dosta naporno za tijelo. Nama to ne odgovara previše jer kad si toliko dugo na putu, gubiš i na tehnici i na fizičkoj snazi. Ne možeš raditi kao kod kuće, već si fokusiran na natjecanja. A s druge strane, tri tjedna izbivanja od kuće, tri različite zemlje, to mi se svidjelo i bio sam baš nabrijan, pun adrenalina.

Pozitivna energija Liverpoola

Ima li na takvim putovanjima vremena za turistička razgledavanja? Privlači li ga uopće to ili je potpuno usredotočen na natjecanja?

- Kad smo ovako dugo na putu, nađe se vremena. U Dohi smo, recimo, ovaj put bili punih tjedan dana i u takvoj situaciji imaš vremena i za razgledati. Ekipa je išla u pustinju, na vožnje džipovima i kvadovima po dinama, ali ja sam ušao u finale i nisam si baš mogao dopustiti da budem 3-4 sata na suncu. No, generalno, kad su takva duža putovanja, stigne se, a i danas više volim otići prošetati i razgledati nego kad sam bio mlađi.

Što ga se najviše dojmilo na svim putovanjima koja je prošao?

- U posljednje vrijeme, baš sam o tome razgovarao i s Udeom, Liverpool mi je ostao u najljepšem sjećanju. Taj grad, ta pozitivna energija, ti ljudi - sve nas se tamo toliko pozitivno dojmilo da ne mogu to ni opisati. Stvarno nijedan grad ranije nije ostavio na mene takav pozitivan utjecaj. Nisam čak ni ušao u finale, loše sam odradio SP, ali sretan sam svaki put kad se sjetim tog Liverpoola. Jednostavno, ima nešto u tom gradu drugačije nego u bilo kojem drugom. Ni sam ne znam što točno, valjda ta pozitivna energija. Prošećeš gradom u ponedjeljak u podne i netko na ulici svira ili pjeva. Jako mi se to svidjelo.

Gimnastika je specifična po vrlo teškom kvalifikacijskom putu do Olimpijskih igara. Misli li Tin da će mu biti teže doći do Pariza nego do Tokija?

- Meni će sigurno biti teže u smislu da mi fali baš ta jedna godina koliko kraće traje ovaj olimpijski ciklus. Da je imam, bio bih puno uvjereniji da su mi šanse barem jednake kao za Tokio. Ovako će biti teže, ali ne i nemoguće i nerealno. Imamo SP krajem godine koje je prva šansa, a onda i četiri Svjetska kupa početkom iduće sezone i borit ću se do kraja. Sve se bolje osjećam s ovom vježbom i nadam se da ću za godinu dana biti u potpunosti na razini na kojoj želim. Ne mogu tvrditi 100 posto da ću se plasirati, ali mogu tvrditi 100 posto da ću probati i da sam dovoljno dobar da uspijem.

Hoće li se kvalifikacije u gimnastici ikad promijeniti i ići malo više na ruku specijalistima za sprave i onima iz manjih država?

- Iskreno, ne mislim da će se promijeniti tijekom moje karijere. Ali počela se kod mene razvijati neka želja da možda budem taj koji će u budućnosti pokušati utjecati da se to promijeni. Najprije kroz naš Savez, pa onda i kroz Međunarodnu gimnastičku federaciju. Za to će trebati puno godina, ali kažem, javlja se želja da to možda u budućnosti probam ja napraviti. Naravno, ne sam, nego kao dio ekipe. Ima još vremena do toga, a sigurno se ništa neće mijenjati dok ne promijenimo svijest i razmišljanje cijelog svijeta. Ali, čak je i ovo sada korak naprijed u odnosu na ranije. Puno je već to što su nam omogućili da se plasiramo preko Svjetskog kupa.

Neću nikoga moliti

Tin je nedavno otkrio da je u austrijskoj tvrtki Palfinger prvi put u karijeri dobio sponzora od kojeg prima financijska sredstva u zamjenu za promociju. Koliko mu znači taj ugovor u trenucima kad brojni vrhunski hrvatski sportaši ne mogu ni pomisliti na dobivanje sponzora?

- I meni je to bilo neočekivano. Gospođa Monika Pepić koja živi u Austriji se potrudila to izgurati. Vidjela je poveznicu te tvrtke i mene kao studenta strojarstva, i smatrala je da to zaslužujem. U početku nisam vjerovao da će to proći, vjerojatno ni ona, ali uspjeli smo nakon nekoliko mjeseci i puno mi znači da me jedna tako velika tvrtka odlučila sponzorirati. A s druge strane, iskreno mi je žao da je kod nas to nemoguće napraviti.

Tu dolazimo do tužnijeg dijela ove priče. Tin je neizmjerno zahvalan Cedeviti s kojom je nedavno produžio suradnju i koja mu daje automobil na korištenje, ali je iznimno razočaran što je malo takvih primjera i malo hrvatskih tvrtki koje su spremne pomoći sportašima.

- Žao mi je što smo kao društvo i država toliko pali da ni najbolje hrvatske sportaše ne mogu sponzorirati domaće tvrtke. Odnosno da se ti sportaši moraju ubijati od traženja i moljenja da im netko nešto da. Ja sam rekao sam sebi, ne pada mi na pamet da ću ikad ikoga moliti. Ako je netko voljan sponzorirati me, drage volje ću sa svima razgovarati, ali da ću nekoga moliti - nema šanse. Pogotovo ne kod nas. Tako da kažem, s jedne strane sam jako sretan zbog novog sponzora, a s druge me puknula neka realnost. Pa, nemoj me zezati da su te voljni sponzorirati Austrijanci prije nego neka hrvatska firma?! To je kao neki oksimoron. Busamo se u prsa da smo sportska nacija, i stvarno jesmo s obzirom na rezultate i na to koliko nas malo ima, a s druge strane, nitko ne želi pomoći. Ali Bože moj, tako je kako je.

Ude i ‘koga boli briga za to‘ su me resetirali

Prije srebra u Dohi i bronce u Bakuu, Tin je zapeo u kvalifikacijama Cottbusa čime je prekinut njegov niz od čak 25 uzastopnih finala u Svjetskom kupu.

- Imao sam u tom razdoblju nekih problema, uvukla se nesigurnost, ni na treningu nisam dobro funkcionirao i kao da mi je trebao taj Cottbus da shvatim da se tako ne trenira i ne nastupa. Nakon svih najvećih rezultata sam počeo sam sebi davati alibije u stilu - ma dobro, nije mi ovo toliko bitno, čak i ako zeznem, nema veze. A zapravo je uvijek bitno, i najbolje nastupam onda kad je bitno. Trebao mi je očito takav neki pad da shvatim da mogu dati puno više. A postoji i jedna anegdota poslije tih kvalifikacija. Navečer sjedim s Filipom Udeom i kažem “čovječe, prekinuo sam niz od 25 finala”. Slijedi tišina od pet sekundi i onda Ude ispali “i zapravo, koga boli briga za to?”, ha-ha. I kad bolje razmislim, pa da, baš nikog nije briga za taj niz osim mene. Tu sam skužio da trebam ići dalje, malo sam se resetirao, odradio dobre razgovore s trenerom, i od tog trenutka je stepenicu po stepenicu sve krenulo na bolje.

Ude i ‘koga boli briga za to‘ su me resetirali

Prije srebra u Dohi i bronce u Bakuu, Tin je zapeo u kvalifikacijama Cottbusa čime je prekinut njegov niz od čak 25 uzastopnih finala u Svjetskom kupu.

- Imao sam u tom razdoblju nekih problema, uvukla se nesigurnost, ni na treningu nisam dobro funkcionirao i kao da mi je trebao taj Cottbus da shvatim da se tako ne trenira i ne nastupa. Nakon svih najvećih rezultata sam počeo sam sebi davati alibije u stilu - ma dobro, nije mi ovo toliko bitno, čak i ako zeznem, nema veze. A zapravo je uvijek bitno, i najbolje nastupam onda kad je bitno. Trebao mi je očito takav neki pad da shvatim da mogu dati puno više. A postoji i jedna anegdota poslije tih kvalifikacija. Navečer sjedim s Filipom Udeom i kažem “čovječe, prekinuo sam niz od 25 finala”. Slijedi tišina od pet sekundi i onda Ude ispali “i zapravo, koga boli briga za to?”, ha-ha. I kad bolje razmislim, pa da, baš nikog nije briga za taj niz osim mene. Tu sam skužio da trebam ići dalje, malo sam se resetirao, odradio dobre razgovore s trenerom, i od tog trenutka je stepenicu po stepenicu sve krenulo na bolje.

Nemam ništa protiv povratka Rusa, zašto bi ispaštali zbog nečega o čemu ne odlučuju?

U svijetu sporta posljednjih je dana velika tema mogući povratak ruskih i bjeloruskih sportaša na međunarodna natjecanja. Kako Tin gleda na to, bi li otvorio vrata kolegama iz ovih država?

- Načelno jesam za to. Oni su sportaši i ako gledam gimnastičare za koje znam koliko rade, treniraju i trude se, ne vidim razloga da ispaštaju zbog nečega što nije njihova odluka. Vjerujem da velika većina ljudi, a pogotovo sportaša, ne želi da se događa to što se događa. Da se mene pita, dopustio bih nastupe svakome tko će se testirati na doping jednako često kao i ja, da sve bude transparentno.

Je li uopće mogao pomisliti da ćemo u 2023. godini opet spominjati mogućnost bojkota Olimpijskih igara? Mislili smo da je to ostalo zakopano tamo negdje u osamdesetima?

- Da mi je netko to rekao, odgovorio bih mu da je to nemoguće u vremenu u kojem živimo. Tragično je to što se događa i što u 2023. godini razgovaramo o tim stvarima.

Ovaj put nije trebala sestrina bijela plahta

Ovo će se EP održati na Gymnovinim spravama koje, poznato je, naši gimnastičari baš i ne vole jer cijeli život treniraju na Spiethu na kojem se i održava većina natjecanja. Osim toga, Gymnova je poznata po bijeloj boji, pa je tako Tin uoči prošlog SP-a donio u dvoranu u Lučkom sestrinu bijelu plahtu kojom je prekrio strunjaču kako bi se bolje privikao na ono što ga čeka. Je li sestrina plahta i ovih dana bila u funkciji?

- Nije, jer taman kad smo se vratili iz Bakua, stigla je nova preča s bijelom strunjačom. Malo sam lovio doskok jer ta bijela boja me dosta ometa. Kažu ljudi koji se bolje u to kuže da bijela boja širi prostor, pa kad doskačemo s preče, uvijek imamo osjećaj da je strunjača malo dalje nego što stvarno jest i onda je malo teže ukopati doskok. Ali počeo sam i to lagano loviti. Gymnova mi inače uopće ne odgovara jer je preča tvrđa i treba ti više snage, ali nekako sam se ovaj put brzo prilagodio.

Linker
17. veljača 2024 21:52