U Antwerpenu je sve počelo, tu je 1903. godine održano inauguralno Svjetsko prvenstvo u sportskoj gimnastici, tada doduše još samo za muškarce. Danas, 120 godina kasnije, gimnastička krema ponovno je u ovom belgijskom gradu, svjetskoj prijestolnici dijamanata. Svjetska gimnastička prvenstva dogurala su do svog 52. izdanja, a spektakl kreće u subotu prvim dijelom muških kvalifikacija.
Hrvatska reprezentacija je zbog ozljeda Aurela Benovića i Christine Zwicker spala na tri imena, ali to nikako ne znači da je bez ambicija. Jer kad u sastavu imate dvojicu olimpijskih medaljaša, jasno je da su ciljevi uvijek visoki. Kako je to postalo uobičajeno posljednjih godina, najviše je pogleda upereno prema aktualnom olimpijskom doprvaku i europskom prvaku na preči Tinu Srbiću, a tu je i vječni Filip Ude, čovjek koji je prije 20 godina prvi put nastupio na SP-u, a prije 15 godina je osvojio olimpijsko srebro na konju s hvataljkama. Jedina naša ženska članica ekipe ovom je prilikom 20-godišnja Tina Zelčić koja će se u premijernom nastupu na svjetskoj smotri predstaviti na gredi.
Muški dio naše reprezentacije nastupit će u kvalifikacijama već u subotu, u drugoj skupini koja je na rasporedu od 12.15 do 14.05 sati, ali sve do nedjelje popodne neće znati konačan plasman. Budu li im rezultati "na knap" za ulazak u finale, bit će to vrlo stresna 24 sata. No, navikli su već naši dečki na to, premda će Ude često reći da danas osjeća puno veću tremu nego kad je bio mlađi.
- Puno mi ljudi kaže, sad si stariji i iskusniji, sad ti je svejedno. Ali, nije mi svejedno. Puno sam trenirao i ne može mi biti svejedno kako ću napraviti vježbu. Uvijek mi je stalo, da mi nije stalo, ne bih više ovo radio i uzimao mjesto nekome bez veze - kaže Filip.
A kako na to gleda Tin? Raste li i kod njega trema s godinama?
- Ne mogu reći da mi je sve teže, iako danas možda više razmišljam o nekim stvarima koje nemaju veze sa samom vježbom ili nastupom. No, sve ovisi i o tome u kakvoj si formi i kako se općenito osjećaš. A ja se sad osjećam dobro i zadovoljan sam što pokazujem da sam opet među najboljima. Nakon Tokija, nakon svih promjena pravilnika i teške prošle sezone, htio sam pokazati da ipak vrijedim i da ću se vratiti na nekadašnju razinu. Spreman sam to pokazati i u kvalifikacijama ovog SP-a koje ne može biti jače nego što je - javlja Srbić iz Belgije.
U Antwerpenu će biti podijeljena glavnina ulaznica za OI u Parizu, ali specijalisti za sprave poput Srbića i Udea su opet u teškom položaju jer za njih je rezervirano samo po jedno mjesto. Dobra je vijest da će se kroz Svjetski kup dogodine dijeliti još dvije ulaznice, ali kao što nam je to rekao i prije nekoliko dana, Tin trenutno uopće nije opterećen Parizom.
- S obzirom na razinu rezultata koje imam, možda čudno zvuči da meni taj plasman na OI nije "pod mus" i neće propasti svijet ako to ne ostvarim. To je moja velika želja, ali što god da se dogodi, znat ću da je tako valjda moralo biti i ići ću dalje. Tako gledam i na ovo SP, krenut ću u kvalifikacije na glavu i ako vježba bude savršena, dovest će me u finale. Ali, ako slučajno zeznem, idem dalje, postoji taj Svjetski kup i probat ću opet. Možda na takav stav utječe činjenica da imam olimpijsku medalju pa mi je sada lakše, možda zbog toga malo realnije gledam na te stvari nego neki drugi sportaši kojima je to "biti ili ne biti".
Na podij treningu je bio odličan, koliko mu to može biti vjetar u leđa uoči kvalifikacija?
- Ma podij trening na SP-u je najgora stvar ikad. Dođeš u dvoranu gdje je natjecanje, moraš se ponašati kao da je natjecanje, svi su u dresu, svi isprobavaju vježbe... A nije natjecanje. Imaš 16 minuta da sve izvedeš, moraš se jednom zagrijati, odraditi, pa ako nešto ne štima, još jednom se popeti na preču. A doma na treningu prvo 15 minuta prije vježbe ništa ne radim i 15 minuta poslije ništa ne radim da se oporavim jer je to najveći mogući stres za tijelo. Tako da taj podij trening na SP-u stvarno ne znači ništa osim isprobavanja sprava.
No, dobra izvedba na podiju nagnala je i bivšeg svjetskog prvaka Aljaža Pegana da kaže kako Tin nikad nije bio poletniji i da mu izgleda kao drugi čovjek.
- Nemam pojma, to je više psihički. Fizički sam već neko vrijeme u dobrom stanju, nisam se morao brinuti o ozljedama koje su me ranije mučile, pa je to možda utjecalo da nakon nekog vremena i psihički postanem stabilniji. Drago mi je da ljudima sa strane to sad izgleda poletno i dobro. Fali nam cijela jedna godina od prošlih OI, ova bi vježba za godinu dana bila još sigurnija, ali već sad je stvarno dobra. Štoviše, i sam sebe sam malo iznenadio da sam već sada na toj razini.
U kvalifikacije ide sa svojim najjačim adutom, vježbom početne ocjene 6,3.
- Ako je napravim kako treba, znam da sam u finalu. No, SP je takvo natjecanje da, ako napraviš dvije greške koje ne moraju biti velike, već si na rubu ispadanja. To je ta draž, specifičnost i težina gimnastike, jednostavno moraš biti savršen. I u kakvoj god da si formi, tu ima toliko faktora koji te u jednoj sekundi mogu izbaciti iz ritma. Zato ne najavljujem ništa, znam samo da sam u dobroj formi, da vrijedim i imam veliku želju to i pokazati. Hoće li to biti odmah ili nakon nekog vremena, ne znam, ali vjerujem da ću opet kad-tad opet ostvariti jedan veliki rezultat i na svjetskoj razini.
Slično razmišlja i Filip Ude. Neuništivom Čakovčaninu ovo će biti 13. nastup na svjetskim prvenstvima, a na posljednja je dva bio u finalu. Bilo bi lijepo spojiti i treće u nizu premda Filip u Antwerpenu neće nastupiti sa svojom najjačom vježbom, nju usavršava za početak sljedeće godine i kvalifikacijske turnire Svjetskog kupa.
- Lijepo bi bilo ponovno biti u finalu, ali neću si stvoriti taj pritisak. Sad je konkurencija na konju valjda najjača ikad i samo se nadam da ću napraviti svoju vježbu od početka do kraja. Ima oko 15-ak jako, jako dobrih vježbača na konju. Realno sam i ja među tih 15, ali jedno je to govoriti, a drugo je to pokazati. Hoću li to uspjeti na ovom SP-u, ne znam, ali još sam u svjetskom vrhu i zbog toga još uvijek i treniram.
Prije punih 20 godina je nastupio na svom prvom SP-u, bilo je to u američkom Anaheimu.
- Imao sam 17 godina i falilo mi je pola boda za plasman na OI u Atenu s time da sam dvaput pao na konju. Ali, valjda je tako moralo biti da mi se onda baš na konju sve vrati u Pekingu. Puno sam se promijenio, stariji sam 20 godina i ostvario sam neke svoje ciljeve o kojima sam sanjao kad sam bio mali. Ali, i dalje me pokreće ista želja, to se nije promijenilo. I dalje se želim boriti s najboljima.
Njegov podij trening nije bio idealan, ali ne pridaje tome veliku važnost.
- Meni to nikad nije igralo neku ulogu. Recimo, na OI u Londonu sam na podiju imao drugu ocjenu i mislio sam, to je to, idem po medalju. I onda me odmah na početku kvalifikacija odnijelo dolje. Tako da ponekad i kad zezneš na podiju, barem znaš na čemu moraš paziti u kvalifikacijama. U subotu idem s vježbom 6,0, nadam se da ću je odraditi do kraja, a što će mi to donijeti, vidjet ćemo.
