Simone Biles u ovom je trenutku najveća zvijezda svjetske gimnastike, žena koja radi čuda na svim spravama, koja je već porušila brojne rekorde i koja bi do kraja ovog tjedna u Antwerpenu mogla dosegnuti granicu od 30 medalja na svjetskim prvenstvima. Znate li koliko je puta ta čudesna, briljantna Simone Biles nastupila na turnirima Svjetskog kupa, što bi trebala biti najelitnija razina natjecanja u svijetu gimnastike? Okruglo - nula!
Taj podatak bolje do svega dočarava u kakvim se problemima trenutno nalazi gimnastika i dok je tako, teško će ovaj sport, koji je redovito jedan od šlagera na Olimpijskim igrama, napraviti značajniji korak naprijed. Ne zaobilazi Biles svjetske kupove iz nekog svog hira, nego zato što čelni ljudi ovog sporta tretiraju svoje najveće zvijezde na sramotan način. Kako drugačije objasniti da prvo mjesto na elitnom turniru Svjetskog kupa donosi nagradu od svega 1000 švicarskih franaka (oko 1037 eura)? I da osmoplasirani dobiva 100 franaka?
Nagnalo nas je to da bacimo oko i na nagrade koje se dijele na aktualnom Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu, dakle najvećem događaju u ovogodišnjem kalendaru Svjetske gimnastičke federacije (FIG). Slika nije značajno bolja. Zlato u višeboju vrijedi 5000 franaka, a ono na spravama još manje. Konkretno, ako Tin Srbić u nedjelju osvoji zlato na preči, "obogatit" će se s čak 3000 franaka. Kako se gimnastika često voli uspoređivati s drugim bazičnim sportom, atletikom, reći ćemo da je zlato na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Budimpešti vrijedilo 70.000 dolara, srebro 35.000, a bronca 22.000 $. Istina je da je i atletika po novcu koji se vrti u njoj jako, jako daleko od mnogih drugih sportova, ali za gimnastiku je očito El Dorado.
- Ti iznosi u gimnastici su apsolutno sramotni, a još gore je da prije desetak godina nije bilo nikakvih nagrada, što stvarno nije bilo motivirajuće. Svjetski kup su najprije srozali odlukom da ga razdvoje na dvije razine, a uz mizeran nagradni fond, zašto se onda čude što Simone Biles nije nastupila ni na jednom turniru, kao i mnogi drugi. Zašto velikane poput Fabiana Hambüchena, Koheija Uchimure i mnoge velike Amerikance, Kineze ili Japance nikad niste vidjeli u Svjetskom kupu? Upravo zato što ne osjećaju da itko cijeni ono što rade - ističe proslavljeni hrvatski gimnastičar Robert Seligman koji je ovih dana u Antwerpenu u ulozi HTV-ovog stručnog sukomentatora.
Nekadašnji europski doprvak na konju s hvataljkama naglašava da bi svjetska prvenstva, posebno u godinama kad su i kvalifikacijska za Olimpijske igre, trebala biti apsolutni vrhunac ovog sporta, a nemaju takav tretman.
- Da je FIG siromašan, ne bismo ništa rekli, ali ta organizacija ima jako puno sredstava na računu, što se može vidjeti i iz njihovih izvješća. I onda daje tako mizerne nagrade. A znamo da FIG-ovi dužnosnici imaju jako visoka primanja, primjerice glavni tajnik ima 28.000 franaka mjesečnu plaću! Istovremeno, njihovi dužnosnici koji su došli ovamo imaju 250 franaka dnevnicu i, naravno, najbolji hotel i sve ostalo. Nejasne su takve stvari, ali u takvom sportu funkcioniramo i u takvom svijetu živimo. Gimnastičari sigurno ne razmišljaju o tome dok se natječu. Tu si srcem, tu si da budeš najbolji na svijetu, da pokažeš najbolje što možeš, međutim brzo prođe karijera i onda si misliš "toliko sam toga dao, a tako malo sam dobio od gimnastike".
Seligman je danas dopredsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza, ali i još uvijek aktivan gimnastičar. Štoviše, sa 63 finala na turnirima Svjetskog kupa je hrvatski rekorder, ali jasno je da od toga nije značajno financijski profitirao.
- To su mizerne zarade. Kažem, to nije nešto što pokreće gimnastičare, ali definitivno je tužno gledati takve iznose u ovom današnjem svijetu sporta u kojem ima sve više sredstava, u kojem gledamo nevjerojatne iznose u nogometu i drugim loptačkim sportovima, ali i u pojedinačnim sportovima. Atletika, primjerice, ima dobru praksu s visokim nagradama za rušenje svjetskog rekorda. Mislim da ni gimnastika tu ne smije zaostajati.
Gimnastika možda nema svjetske rekorde, ali ima itekako puno prostora za podizanje popularnosti.
- Nije lako biti svjetski prvak u gimnastici i nagrada za to mora biti primjerena. Gimnastika je posljednjih godina napravila organizacijski iskorak, dvorane izgledaju prelijepo, publika se skuplja u velikom broju, ima puno zainteresiranih, sve je puno dinamičnije. No, to s nagradama se mora promijeniti, mislim da će se onda uključiti i više sponzora.
Radeći kao komentator na HTV-u, primijetio je još jednu stvar. Momčadsko finale u utorak je, primjerice, trajalo tri sata što je za televizije predugo.
- Zaključili smo da takve stvari uvijek ovise o organizatorima, a najčešće se događaju ovakvi problemi da sve predugo traje, da ima puno pauza, da se uopće ne misli na gledatelje, sponzore i sve one koji bi zapravo trebali nositi ovaj sport. Ima iznimaka, poput Svjetskog kupa u Osijeku ili Parizu, ili kad Britanci organiziraju velika natjecanja pa se sve zna točno u minutu. I jedan tenis, koji je među najpopularnijim sportovima u svijetu, ima problem s time što mečevi dugo traju. FIG tu ne radi ništa, sve pada na organizatore, i onda zapravo ovisi o tome koliko su vični iskusni ili kakvog režisera imaju.
