Sara Šulekić prvi je put pažnju naše sportske javnosti, tada kao 15-godišnja klinka, skrenula na sebe u prosincu 2020. godine kada je na Europskom prvenstvu u turskom Mersinu osvojila juniorsko srebro na dvovisinskim ručama i time postala prva hrvatska gimnastičarka s medaljom s velikih natjecanja. Taj isti Mersin još se jednom u njezinom sportskom životopisu pojavio kao važna natuknica - tu je prošle godine osvojila broncu, svoju prvu medalju u Svjetskom kupu. Nadmašila je taj rezultat prošli vikend u Osijeku osvajanjem srebrne medalje na DOBRO World Cupu, a još ju je sretnijom učinio podatak da je za svoju vježbu dobila najbolju ocjenu u karijeri (13,466).

No, nije nam zagrebačka tinejdžerica zanimljiva samo zbog osječkog uspjeha, već i zbog činjenice da ima realne šanse za plasman na Olimpijske igre u Parizu čime je, priznat će, iznenadila i samu sebe. Računala je da će se ozbiljno boriti za Los Angeles 2028., ali kad joj se već ukazala prilika da ovo ljeto vidi Grad svjetlosti, napravit će sve da čekira svoju kartu i pridruži se klupskom kolegi iz ZTD Hrvatski sokol, najboljem hrvatskom sportašu Tinu Srbiću.

Nisam to očekivala

Nakon tri kvalifikacijska turnira, u Kairu, Cottbusu i Bakuu, 18-godišnja gimnastičarka se nalazi na petom mjestu u poretku dvovisinskih ruča, odnosno na četvrtom ako “izbrišemo” jednu Šveđanku budući da samo jedna gimnastičarka iz iste države može proći. Uz to se i najslabiji od četiri rezultata briše, što će također imati utjecaja na konačan poredak, a ukupno su u igri dvije ulaznice za Pariz. Vrh poretka je uoči posljednjeg turnira vrlo zgusnut, a naša predstavnica zaostaje samo šest bodova za prvoplasiranom Novozelanđankom Brown.

- Nisam to očekivala, dogovor je bio da idemo probati na prva dva turnira, pa ćemo vidjeti kako će mi ići, a sad kad smo skužili da imam šanse, veselim se nastupu u Dohi. Spremam za taj turnir novi saskok i idemo na sve ili ništa - ističe Sara.

To je, naravno, i jedini ispravan pristup jer doista nema što izgubiti. Možda jest riskantno prvi put raditi teži i kompleksniji saskok na najvažnijem turniru sezone, ali želi li preskočiti izravne konkurentice, ne može ići na sigurno.

- Taj saskok bi mi donio još nekih pola boda više na sadašnju ocjenu. Idemo na to jer nemam što izgubiti kad su Olimpijske igre u pitanju. Idemo na sve ili ništa, probat ćemo, pa ćemo vidjeti kamo će me to dovesti - ponavlja Sara.

Marljivo radi posljednjih tjedana na tom saskoku, a i nastavit će sve do turnira u Dohi koji počinje sljedeće srijede.

U vrtiću sam bila prilično živahno dijete, penjala sam se posvuda i svaki put kad bi roditelji došli po mene, tete bi im rekle ‘danas smo skoro doživjele infarkt, upišite dijete negdje‘

- Mogu ga napraviti, ali problem je što sam nakon cijele vježbe i uoči saskoka prilično umorna, pa moramo još malo podići kondiciju. Sve ostalo ide super.

Velika joj je podrška na tom putu Tin Srbić koji je već osigurao odlazak u Pariz gdje će braniti srebro iz Tokija.

- Tin mi je veliki poticaj i uzor, stvarno mi je čast trenirati s takvom osobom. Puno mi pomaže u treninzima i natjecanjima i tko zna, možda zajedno odemo i u Pariz. Plasman na Olimpijske igre bio bi ispunjenje snova.

Sara je u gimnastici još od vrtićke dobi. Štoviše, vrtićki dani su itekako “krivi” za to što se danas bori za OI.

- Gimnastika je moja prva i jedina sportska ljubav. U vrtiću sam bila prilično živahno dijete, penjala sam se posvuda i svaki put kad bi roditelji došli po mene, tete bi im rekle “danas smo skoro doživjele infarkt, upišite dijete negdje”. Mama i tata su pitali gdje, a one su im preporučile gimnastiku. Tako da su tete zaslužne što sam danas u gimnastici, ha-ha. Krenula sam rekreativno, ali kako sam sve brzo svladavala, stalno su me prebacivali iz programa u program. I, eto, došla sam do A programa i sadašnjeg trenera Marka Breza.

Marko je super trener

Brez je nekadašnji gimnastičar, svojedobno je i sam nastupao na osječkom Svjetskom kupu, a prošli je vikend pratio kako njegove učenice, Sara i Tina Zelčić, osvajaju medalje u Gradskom vrtu.

- Marko je stvarno super trener, dugo radimo zajedno i na treninzima je uvijek odlična atmosfera. Kad se radi, radi se, kad se zezamo, zezamo se. Imamo takav odnos da mi je on praktički kao drugi tata, toliko vremena provodim s njim.

Nastupala je Sara proteklih godina i u višeboju, ali dvovisinske ruče su se nametnule kao njezina najbolja sprava.

- Posljednjih godinu do dvije radim samo ruče jer kad sam radila višeboj, nikad mi greda nije baš išla. To mi je najlošija sprava i ona bi mi ubila cijeli višeboj. Nije se isplatilo, pa smo rekli da idemo samo na ruče, da se koncentriram samo na njih i da ne trošim snagu na višeboj. Naučila sam otada dosta novih elemenata, posebno nakon što sam se vratila od ozljede ramena, i sad sam u top formi.

U top formi je i kad je u pitanju obrazovanje, upravo odrađuje posljednje tjedne u zagrebačkoj Sportskoj gimnaziji.

- Ja sam perfekcionist, pokušavam imati što bolje ocjene i svake sam godine dosad prošla s pet. Tako da mislim da super hendlam školu i treninge. Želja mi je upisati nutricionizam na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, ali sve ovisi kako ću napisati maturu.

Posljednjih godinu do dvije radim samo ruče jer kad sam radila višeboj, nikad mi greda nije baš išla. To mi je najlošija sprava i ona bi mi ubila cijeli višeboj. Nije se isplatilo, pa smo rekli da idemo samo na ruče

A kakva je izvan gimnastike i izvan gimnazije, što voli raditi u slobodno vrijeme, ako ga uopće ima?

- Slobodno vrijeme uvijek pokušavam provoditi s prijateljima i obitelji, naravno koristim ga i za odmor, za pogledati neku seriju ili film. A sad, da imam neki hobi, baš i ne bih rekla, nisam još stigla naći vremena za to - smije se Sara.

Za kraj se još jednom vraćamo na predstojeći turnir u Dohi i lov na Olimpijske igre. Vjeruje li da će ta priča imati sretan kraj?

- Naravno, uvijek sam pozitivna što se tiče svega. Čak sam i u klubu poznata po izreci #samopozitiva, ha-ha. Kao što sam rekla, nemam što izgubiti, idemo probati, pa što bude - bude!