Trener koji je u Hrvatskoj radio kao pomoćnik Josipu Kužeu, Srećku Bogdanu, Anti Čačiću… u Ruandi je 2,5 godine bio izbornik U-20 reprezentacije s kojom je napravio najveći uspjeh u povijesti te zemlje. Jedan gol dijelio ih je od plasmana na Svjetsko prvenstvo. Inficirao se afričkim nogometom i vrlo rado govori o njemu. Tomislav Obradović nam je pokazao fotografiju njegovih igrača u pjevačkom zanosu u autobusu, a prava je zanimljivost što su pjevali…
- Pitao sam ih imaju li neku svoju pjesmu koja služi za podizanje atmosfere pred utakmicu. Kad su kazali da nemaju, rekoh: “Onda ćete pjevati moju…”
I što se orilo u busu?
- “Otiš’o sam, morao sam, dio tebe ponio sam…” Afrikanci inače imaju izvrstan sluh, brzo i lako uče jezike pa tako i pjesmu na jeziku koji ne razumiju. Svi su pjevali, to je bila kao naša himna ekipe…
Ali nije im “legao” samo Mate Bulić, nego…
- Kad bi se neki igrač naljutio vikao bi na suca “marš u p. m.”. I na treninzima, i jedni na druge ako bi nešto pošlo po zlu. Nisam im htio ni prevesti, ni pokušati preciznije protumačiti što to znači. Znali su da se to govori kad nešto ne valja. Tražili su od naših misionara i fratara koji su tamo da im kažu o čemu je riječ, ali zamolio sam ih da to ne čine jer ne bi shvatili. Ne biste vjerovali koliko se to proširilo po Africi. Igrali smo utakmicu u Libanonu i jedan moj igrač se tako okomio na suca, a on mu pokaže crveni karton. Kasnije sam saznao da se taj arbitar družio sa Srbima. Kad sam došao u Johannesburg, predam putovnicu, a crnoputi policajac mi kaže “marš u p.m.“. I smije se.
Kako ste uopće stigli u Ruandu?
- Tamo je kao trener radio legenda zagrebačke košarke Većeslav Kavedžija. Pitali su ga ima li nekoga tako dobroga i u nogometu, preporučio je pokojnog Josipa Kužea i mene. Eto, igrom slučaja, privatnim relacijama…
Zašto niste ostali?
- Takva je bila karma. Trebao sam ostati, već je bilo dogovoreno, ali onda se nešto dogodilo i vratio sam se. Makar mi je bilo lijepo.
Mog su prijatelja uhitili misleći da šverca drogu, a nosio je obične medikamente
Kako živi nogometni trener iz Europe u Africi?
- Super. Slično kao dok nas. Samo što je opuštenije, sve je mirno, bez žurbe… “Stignemo, budemo sutra”, njihov je moto. A to ih malo i koči.
Ipak je egzotično. Možete li sresti negdje u parku majmuna?
- Ne možete. Životinje žive u rezervatima. Naravno, velike su razlike od ekstremno bogatih do siromašnih.
Ali sendvič s mesom nije moguće pojesti na dvorištu ili cesti.
- E to nije. Kad su mi dali vilu za stanovanje, jednog dana sjednem pokraj bazena, uzmem New York Times, napravim si sendvič i kao da se malo opustim. Podignem sendvič da ću ga zagristi, kad odjednom - prazna ruka. Nema ga!? Nestao! Sokol je preletio takvom brzinom da nisam ni shvatio da mi ga je oteo. Bio sam u šoku, a svi oko mene, posluga, smiju se. Sljedeći dan hoću ga nadmudriti. Ponovim sve, ali gledam. I kad vidim da leti prema meni - sakrijem sendvič. E to je tek bio prizor: sokol s raširenim krilima od tri metra zakoči u zraku. I čeka, gdje je sendvič? Kruži oko mene, kao da hoće reći - daj ga. Pobjegao sam u kuću, nije mi palo na pamet da to repriziram. Sreća je što ljude ne napadaju. Rekli su mi “ako u sendviču nemaš meso, neće doći”. Nema šanse. S kakve on visine vidi je li unutra meso! To je oko sokolovo! Kad Afrikanci peku roštilj, obavezno to čine pod krovom, a i kokoši drže uvijek pod krovom jer bi ostali bi bez njih.
Jednom je iz Hrvatske naručio medikamente za oporavak igrača.
- Moj prijatelj, sada kum Hrvoje Knez donio je iz Twinlaba dva kovčega medikamenta u Tunis, gdje smo bili na priprema i tamo je uhićen. Za aminokiselinske ampule mislili su da je droga, da šverca. Jedva smo ga izbavili, srećom što je Kavedžija bio prije trener u Tunisu pa je imao poznanstva u ministarstvima.