Zanimljiva je olimpijska priča braće Glasnović. U Pekingu je Josipovo peto mjesto u finalu prošlo gotovo nezapaženo. Nakon toga u Londonu je slično prošao i Anton sa šestim mjestom. Josip mu je bio trener. Četiri godine nakon Londona trener je Anton, koji nije uspio uloviti normu, a Josip se vraća na mjesto “nesreće”.
- Logika. Zaključio sam da sam bolji kao strijelac nego kao trener pa je red da ponovo pokušam - nasmijao se.- A mogao si se i obrijati za slikanje - dobacuje veliki brat.
Tko koga sluša od braće?
- Razlika između nas su 2,5 godine u njegovu korist pa je red da ja slušam njega - kaže Josip.
Luže su njihov drugi dom. Streljana na kraju Odranskog Obreža ne izgleda ekskluzivno, ne biste rekli da se tu pripremaju ljudi za olimpijska finala. Dok su bile Vojne igre, sve je bilo zglancano, pokošeno, danas je pomalo zaraslo. No, osnovno imaju i rade bez previše priče. Reklo bi se da je i to treniranje koncentracije bez koje u njihovu sportu nema naprijed.
- E, sad možemo kavicu popiti, ako netko ima sitno za automat. Našlo se, a u stanci između dvije serije evo kako o svojoj karijeri govori olimpijac Josip. Zašto ste uopće uzeli pušku u ruke?
- Klasika, tata je bio lovac. Vodio nas je sa sobom. Na streljani u Šišljaviću se dogodila ljubav. Tada sam prvi put gađao i sjećam se pogodio jednog od deset i bio presretan. To me privuklo. I brzo je išlo. Već 2000. sam bio treći junior Europe, pa smo bili viceprvaci svijeta i do danas se skupilo 18 medalja.
Dizanje u 7 ujutro
Skup je to sport...
- Jako skup, ali s obzirom na kvotu koju imam, na sredstva kojima pomažu HOO i stipendije, lakše se diše. Tu je i talijanska Barretta, koja pomaže sponzorski. Da nema toga, teško bismo. Makar mi koji više pogađamo, manje trošimo.
A zaposlenje u vojsci?
- Kod mene ne. Imam umjetnu leću, nešto dioptrije, a imam i više od 27 godina pa sve skupa na može.
Smeta li leća?
- Ne, ništa, na to oko nišanim.
Jedan običan dan u špici sezone?
- Dizanje u sedam ujutro, trening puta dva dnevno, navečer svakako teretana. Između odmor i to je to, nema previše filozofije.
Kažu da leđa u vašem sportu stišću s godinama?
- S leđima, hvala Bogu, problema nemam.
Koncentracija je jako bitna, što radite po tom pitanju?
- Imamo dosta vježbi. Nešto s lopticama, nešto tehnike disanja. Mirnoća je jako važna. Ne djelujete kao neki miran tip?
- Mogu se iznervirati. Kako? Recimo, strijelac do mene koji baca čahure, pa sudac koji ne razumije, ali najviše me može iznervirati kad promašim dva-tri puta za redom. Tu mogu čak i poludjeti. Ali nemam pravo to držati kao trajno stanje jer u ovom sportu ne možeš daleko s tankim živcima.
Ima vremena za sve
Od čega živite?
- Samo streljaštvo, od toga živim. Mogu, ali koliko je to realno, ne znam. Znam samo da sve košta. Recimo, idemo u Zadar i to je 2.000 kuna jer treba spavati, jesti, platiti sve... Pa, evo i ova streljana je gradska, mi tu treniramo, plaćamo serije.
Ali da osvojite zlato, bilo bi dočeka...
- Ma, nema frke, moje rame je jako, već je spremno za to, ako slučajno zatreba.
Bili ste u Riju nedavno na Svjetskom kupu. Kako to izgleda?
- Ne baš predobro, ali kažu da će biti. Bilo je dosta tehničkih problema, bit će tu farbanja, uređivanja, nema nadstrešnice, nemaš se gdje osvježiti popiti vodu, kavu... Došli smo 3-4 dana prije, streljana je bila zatvorena jer nije bilo golubova, a kada smo došli na trening, nije bilo municije, jer nisu imali dozvolu za prodavanje municije. A sve su znali... Treninzi su kasnili, krenuli smo kasnije pucati, umjesto tri serije treninga odradili smo dvije. Vani 35 stupnjeva, sparina, vlaga, sva sreća što u kolovozu neće biti... Što da kažem, sa 117 od 125 išlo se na raspucavanje, a na toj razini se to rijetko događa.
Stvarno teški uvjeti. I sjetio se...
- U Pekingu je to sve bilo savršeno, kao nigdje i prije OI i za vrijeme, a i poslije. To je neusporedivo s bilo čim dosad.
Kada krećete za Rio i kakav je plan?
- Ide se 29. srpnja. Streljana radi do 2. kolovoza, tri dana treniramo, a onda do 6. ništa. Simulacije nema, puške su na streljani, ne možete doći i reći ja bih malo trenirao, uzeo pušku. Miruješ i čekaš.
Pripreme do Rija?
- Tempiramo formu, definitivno, San Marino, u kojem sam bio u finalu, pokazao je da sam na dobrom putu. Još imam EP. Posljednji Svjetski kup u Bakuu ću preskočiti, bilo bi previše, poklapa se.U vašem sportu puno je starijih. Možda s bratom dočekate zajednički nastup u Tokiju 2020?
- Imamo vremena za to, sigurno, a kako će biti, vidjet ćemo. Volio bih naravno. U Rio ide, recimo, Talijan Pellielo, kojem je 45 godina, a meni su 33. Ali kod nas nikad ne znaš... Mi smo svi nekako u naponu, dok je drugima prosjek momčadi 41-42 godine, nama je 34. Mislim da za sve imamo vremena, ali kako će biti, to nitko ne zna.
30 u borbi za postolje Konkurencija na OI?
- Svi su dobri. Španjolac Fernandez dobio je dva Svjetska kupa ove sezone, ali tako je bilo i 2008. pa nije napravio ništa. To je sve kocka. U ovom trenutku ima sigurno 30 ljudi koji mogu do postolja. I mi smo tu, svakako. Tu su dva Talijana, Slovak Varga, Čeh Liptak, koji je pobijedio u San Marinu... A onda vrisak s drugog stola.
- Ma, daaj, reci ljudima, moje je zlato i to je to. Samo se nasmijao.