Hrvati između Delija i Grobara: 'Oni nisu ni gledali rukomet, nisu skidali pogled s nas!'

Jedan španjolski kolega je bio oduševljen, "ovo je kao folklorna večer". E, kad bi on znao da je to sve samo ne miroljubiva folklorna zabava... Ali kako čovjeku objasniti? Iskreno, nismo znali što mu reći. Osim "uživajte ako vam je lijepo". Nama baš i nije bilo veselo.

Pogotovo kad znate da su vam organizatori stavili da od press-centra do press-tribine morate pješačiti nekoliko minuta, što nije problem, a onda proći kroz cijelu tribinu žestokih srpskih navijača... I moliti Boga da nitko ne primijeti da na akreditaciji piše - CRO. A uz sve to još se moraš kontrolirati da ne bi slučajno disao glasnije kad netko od naših zabije.

A onaj Španjolac... Nekoliko puta je pitao "a što sada viču?" Dragi, ne želiš znati, vjeruj mi. Ne želiš čuti ni ono "ubij ustašu", ni "ubij Hrvate", ni "ubij Hrvata da Šiptar nema brata", ni "Baliću, ustašo", ni "marš na Drinu", ni uvodnu pjesmu na utakmici "Kalašnjikov"... Ne želiš to znati.

I mi smo se trudili da ne čujemo, a na kraju sve što nismo čuli bila je naša himna. Srpski navijači toliko su bili glasni da se "Lijepa naša" doslovno nije čula. Tek smo gore s tribine mogli prepoznati riječi na usnama hrvatskih igrača. Pjevali su sami za sebe. Bar netko. Ono malo hrabrih hrvatskih navijača koji su se usudili doći u Beogradsku arenu, ili možda bolje, oni koje je srpska policija htjela pustiti u svoju zemlju, stajali su gore na vrhu zapadne tribine smješteni između dvije najgore navijačke grupe.

Ti Srbi kao da nisu ni bili došli bodriti svoje rukometaše. Nisu ih ni pogledali cijelu utakmicu. Kao da su im te večeri glavna zabava bili upravo Hrvati. Velik dio njih skinuo je majice i s dvije strane naši navijači bili su opkoljeni vrijeđanjem, psovanjem, "skupljanjem srpskih otpadaka, boca, upaljača..." Svega onoga što su Srbi uspjeli unijeti u dvoranu. A uspjeli su na početku utakmice u jednom trenutku probiti koridor policije, zakačili su se s nekim od naših navijača, na svu sreću, specijalci su brzo smirili situaciju. Uspjeli su Srbi unijeti svoje transparente u Arenu, i šalove i šajkače i...

Hrvati? Ona mala grupa imala je samo dvije zastave obješene na tribinu i jednu u rukama navijača. Sve drugo im je oduzeto.

I da, Srbi su prevarili sve. Nije bila istina da će se kapacitet dvorane smanjiti na ispod 15.000. Dvorana je bila puna, 20.000 Srba jučer je vrijeđalo Hrvatsku.

Europska rukometna federacija izričito je zabranila glavnom spikeru da potiče domaće navijače, no ni to nije upalilo. Prilikom svakog hrvatskog gola ime igrača se gotovo ni nije čulo. Srpskog? Još ih je spiker poticao "ajmo sada svi". Organizatori su tenzije u užarenoj Beogradskoj areni htjeli smiriti i uvodnim apelom, gore na velikom zidu, kapetana srpske reprezentacije Momira Ilića i našeg Igora Vorija. Momira se čulo "podržite u fair play navijanju oba sastava". Vorija? Ništa. Jasno, izviždan je jače nego što je Momir dobio pljesak. A onaj spiker... Zna on kako još više dići Srbe. Iako ih doslovno nije trebalo više dizati, i onako su cijelu utakmicu prestajali. U jednom trenutku oglasio se sa "za one koji ne znaju, vaterpolisti Srbije pobijedili su Italiju", pa još jednom "gore na tribinama su naši teniski asovi Zimonjić, Tipsarević i Troicki, a znate gdje je Nole"... A onda - urnebes! Ne moramo valjda ni reći da nas je Španjolac pitao "hoće li ove tribine izdržati?"...

Hrvatski rukometaši sinoć su igrali dvije utakmice. Jednu protiv Srba, drugu protiv srpskih navijača. Toliko vrijeđanja u 60 minuta... A ti moraš šutjeti i - igrati.