Dok se stadion na Mladosti uz Savu punio mladim atletičarima, koje je u subotu čekalo PH u štafetama, gomila kamera na vrhu tribina značila je da se tamo ipak događa nešto drugo, daleko važnije. I događalo se. Rano subotnje poslijepodne je Sandra Perković iskoristila da bi okupila novinare i odradila medijske obaveze prije no što nadolazeći tjedan otputuje za Dohu, gdje u petak otvara novu sezonu Dijamantne lige, natjecanja u kojem hrvatska rekorderka u bacanju diska dominira od 2012.
Svake godine sam bolja
Šest uzastopnih dijamanata čini Sandru rekorderkom u ženskoj konkurenciji, a više ukupnih pobjeda ima samo francuski motkaš Renauld Lavillenie. Međutim, početak Dijamantne lige bio je samo povod za susret s novinarima jer tema za razgovor s - po rezultatu, ali i medaljama - najboljom svjetskom diskašicom unazad dva i pol desetljeća, uvijek ima na pretek.
Ovaj je, pak, počeo pričom o motivu...
- Moj je konačni cilj srušiti svjetski rekord, ma koliko daleko tih 76,80 izgledalo u ovom trenutku, s obzirom na to da sam “kratka” gotovo pet i pol metara.
Nova sezona - novi pokušaj. Pritom se tu ne radi o rušenju Gabriele Reinsch, koja će 9. srpnja proslaviti jubilej, 30 godina otkad je svjetska rekorderka, već stvaranju preduvjeta da se jednog dana napadne ono što se u svijetu atletike smatra nemogućim.
- Gledajte, ja sam svake godine sve bolja, sve lakše podnosim najveće napore na treninzima i sve bolje odrađujem natjecanja. Zato se nadam da kontinuiranim radom mogu otići puno dalje od trenutačnih 71,41. Tu postoji i rizik jer se izlaganjem većim naporima povećava i mogućnost ozljeda, a dovoljan je jedan krivi pokret na treningu da se vratim deset metara unatrag. U vrhunskom sportu se pleše na rubu i mora se pronaći balans. Ja put do trona znam, penjala sam se i na svjetski i na olimpijski, ali treba taj put odraditi sa što manje ozljeda.
Kako će početi razmišljati o tome da Reinsch pošalje u ropotarnicu povijesti?
- Prvo se moram ustabiliti na 72 metra da možemo ozbiljnije razgovarati o tome. Za početak svima treba biti jasno da se svjetski rekord neće baciti na zatvorenom stadionu bez vjetra jer ni ovaj aktualni nije bačen bez vjetra. Dakle, kad budem dovoljno spremna i jaka, psihički fokusirana, onda ću početi loviti vjetar, tražiti mitinge na kojima se može napasti Reinsch. Recimo, u proteklom razdoblju su u Chula Visti održani neki mitinzi na kojima se bacalo 69 metara. Tamo je savršen vjetar, ali do toga je još dug put. Trenutačno i dalje uživam bacati na velikim stadionima i rušiti hrvatski rekord u realnim uvjetima.
Naravno da vjerujem
Kad Sandra očekuje da će biti na toj razini?
- Mogu doći do toga za godinu dana ili pak nikad. Često me pitaju zar zaista vjerujem u to što govorim, a moj odgovor je uvijek isti. Da ne vjerujem, ne bih tu bila i ne bih se bavila ovime čime se bavim. Želim vjerovati da je to moguće, dati sve od sebe da to ostvarim. Tko je prije 10 godina mogao govoriti o tome da ću ja baciti 70 metara? Hrvatski rekord u bacanju diska iznosio je 61,02, imali smo Veru Begić na OI, a da vam je netko tada rekao da ćemo imati curu koja će prebaciti 70 metara, rekli bi mu da nismo u DDR-u. Onda sam došla ja. Zato je sve moguće i treba vjerovati. Svake godine po malo...
Što ako ne uspije?
- Odmah ću se ubit’, bacit’ s mosta - probudio se cinik u djevojci iz Dubrave.
- Naravno da neću biti previše nesretna ako u tome ne uspijem. Zato se i zove svjetski rekord jer se događa jednom u životu. Inače bi se zvao “svakodnevni rekord”. Pritom se ne želim zamarati time jesu li bacačice u osamdesetima bile dopingirane, što su radile. Ja bacam disk, IAAF priznaje taj rezultat i ja ga jednog dana želim srušiti. Drago mi je što je to najjači rekord u atletici. Svaki ženski bacački rekord, bez obzira na lakše sprave, manji je od muškog, osim u disku. Izabrala sam najljepšu disciplinu. Da sam Anita Wlodarczyk (svjetska rekorderka u kladivu), možda bih se prestala baviti atletikom. Prema atletskim tablicama 76,80 u disku, u usporedbi s onim što nam je najbliže, je poput 218 cm u ženskom visu.
Iako tek s Dohom počinje ono pravo što se tiče ove sezone, Sandra Perković se već u Splitu pozicionirala na vrh svjetskih tablica. Hici od 69,13 i 68,44 metara su prvi i drugi u svijetu ove godine, bez obzira na to što ni Dani Stevens (68,26), Yaime Perez (67,82) i Denia Caballero (66,09) nisu spavale...
- Možda je ljudima čudno što bacam na Zimskom prvenstvu, ali tu je važna poruka, moram pokazati svima da mama nije spavala ni prošlu zimu. Naravno, to je pokazatelj i nama na putu prema onome što je ove godine najvažnije, a to je Europsko prvenstvo u Berlinu. Ja sam u Splitu očekivala i veću daljinu, bila i pomalo razočarana, ali u konačnici mi je bilo jasno da se radi o zaista dobrim rezultatima.
Ženski disk se digao
Dakle, konkurencija se ni ove sezone nema čemu nadati?
- Ženski disk se proteklih godina jako dignuo, sad se lakoćom baca 67-68 metara. U Pekingu 2008. je 64 bilo zlato, a četiri godine kasnije u Londonu sam ja za pobjedu bacila 69, dok su srebro i bronca bile 67 i 66, a 65 metara je donosilo osmo mjesto. Iako se ne primjećuje napredak iza mene, ne mislim posustati, gurat ću dok se sve ostale ne vrate na 64 metra - nasmijat će se.
Dvostruka olimpijska i svjetska te četverostruka europska prvakinja okruglo je deset puta u karijeri prebacila 70 metara. Je li zadovoljna tom količinom hitaca koji se u ženskom disku smatraju posebnima?
- Nikad nisam zadovoljna. Edis (trener Elkasević) i ja najviše se svađamo kad odradim sjajan trening pa nisam zadovoljna. Najveći sam kritičar sama sebi. Ukratko, voljela bih da već sada imam više hitaca preko 70 metara.
Jedini koji više zna
Perković i Elkasević nastavljaju zajedno kovati najveće stvari.
- Ne postoji osoba koja više zna i koja me može bolje trenirati.
Na Europskom prvenstvu u Berlinu bi, pak, mogla imati društvo, barem u kvalifikacijama...
- Možda ćemo u Berlinu imati tri diskašice jer je norma 56 metara. Uz mene i Mariju Tolj, blizu je i Ivana Mužarić koja trenutačno studira u Americi. Bit će to lijepo.
Kad su krenule priče o rekordima, Sandra Perković iz glave je počela sipati jedan za drugim koji treba srušiti. Kako pamti sve te brojke?
- Rekordi me progone u snu!
Zato je Sandra to što jest. Najbolja hrvatska sportašica šest godina za redom i iza Janice Kostelić najtrofejnija svih vremena. S nepunih 28. Dovoljno mlada da u godinama koje dolaze postavi neke nove, teško dostižne kriterije za sve koji će doći poslije nje...