Marsova poljana. U Parizu, podno Eiffela. Najavili smo ih kao potencijalnu našu poljanu na ovim Igrama. Poprište juda u kojem imamo jake adute. Već naš prvi, odnosno prva adutkinja, ali ipak pritajeni, naslutila je da bi ovo moglo biti i njezino, Kaštelansko polje. Ono što nismo mogli pojmiti, zamisliti da će biti... Tobogan ludih emocija. Krećemo od kraja. To je u konačnici na određeni način i početak i srž.
Mlada, 22-godišnja Kaštelanka Katarina Krišto borila se nakon poraza u polufinalu, za broncu protiv Kosovarke Laure Fazliu. Odlične borkinje s kojom prije ove borbe nije imala pozitivan omjer, 1-2.
Borba je otišla u "golden score" ili na tzv. zlatni bod. Obje su imale i po dva shida ili opomene i onda, nakon 1:24 minute borbe za zlatni bod - wazari. Za Katarinu Krišto! Naša mala ima broncu. Hrvatski judo je osvojio prvu olimpijsku kolajnu. Katarina je ostala na tatamiju ležati, smije se, raduje kolajni, ali... Ne. Dvojbena situacija, pregled snimke, hvatanje ispod pojasa Kosovarke, desnom rukom za nogu i to je kazna za Katu, ali kako joj to treća kazna, to znači... O ne, zar je moguće! Brutalno. Sport stvarno zna ponekad biti ultra brutalan. Jednu sekundu se veseliš medalji, olimpijskoj, onda ti doslovno samo koju sekundu veli: "A ne, nemaš medalju". Veseli se suparnica s druge strane.
Je li to nešto u stilu one stare - navodno židovske - poslovice: "Da Bog da imao, pa onda nemao".
Hrvatska novinarska ekspedicija je ostala zatečena i skamenjena, kako li je onda tek Kati. Bojali smo se kako će to izgledati dok dođe do nas. Predmijenivali smo suze, ridanje, onda... Osmijeh. Predivan i široki, sjajan i iskren. I jedno upozorenje.
- Joj, jeste bili vi i ovaj kolega i posljednji put ono, u Zagrebu na Europskom prvenstvu? - pitala je Kate vašeg izvjestitelja i kolegu Dražena Brajdića iz Večernjeg lista.
Skrušeno odgovorismo potvrdno i znali smo na što cilja.
- Jel‘ vas mogu zamoliti da sljedeći put ne dolazite na neku moju veliku borbu, ha-ha. Nemojte dolaziti, molim vas. Zezam se.
Naime, taj Zagreb i EP u Areni iz travnja ovog mjeseca je bilo četvrtfinale EP i poraz. Ispadamo dakle kao "baksuzi".
- Ne znam kako uopće riječima izraziti taj osjećaj sada. Ne znam jesam li bijesna, tužna, razočarana. Neki miks.
Sad je bio jedini trenutak kada je glas malčice zadrhtao. Ne dugo, ne predugo.
- Dođeš, vjeruješ da si dobio medalju. Onda na tvoj šok ti uzmu wazari, pa onda ajde dobro, nastavljaš se boriti, ali ne. Onda najveći šok, izgubiš borbu na tu treću kaznu, iako ne znam kako sam uspjela dobiti prijašnju, ali dobro. Nema osjećaja sada nikakvog. Šuplje, prazno.
Moramo ipak primijetiti, ovo je fantastičan vaš stav. Prije svega, prelijepo se smijete, ali stav, vedri pogled je ono što fascinira i oduševljava.
- Bolje da se smijem, nego da sad počnem plakati vama ovdje.
Dobro, ‘ajde sad nama recite ovdje, između nas... Iako ćemo kasnije objaviti urbi et orbi, jel‘ bilo hvatanja ispod pojasa ili ne?
- Nisam uspjela pogledati snimku, nisam smogla snagu kad su ponavljali na ekranu. Trener mi veli da sam okrznula rukom njezinu nogu. Nogu uhvatila nisam, to znam, ali da sam taknula jesam. Koliko, što, kako, to stvarno ne mogu komentirati. Suci su donijeli valjda pravu odluku. Na njima je donijeti pravu odluku. Ne mogu ja tu ništa reći.
Dakle, idemo ovako... Da nema video provjere, vi ste brončana?
- E, da nema VAR-a, a i da nije Kosovarka izašla, isto bih bila brončana. Nisam uspjela ovaj dan završiti do kraja, onako kako treba. Sad ću se malo ubijati zbog ovog, ali što ću... Idemo dalje.
Ma, jedno nikako ne možemo i ne smijemo osporiti, ne spomenuti. Katarinin dan ovdje, na Marsovoj poljani u Parizu je bio zapravo sjajan.
- Dan je bio super.
Jeste li prebacili svoja očekivanja?
- Uvijek velim kada me pitaju to uoči nekog turnira, pokušavam ne staviti neki teret sebi na leđa. Malo je tko imao tri velike medalje na velikim turnirima. Ne znam je li to itko u mojoj kategoriji uspio napraviti, ja jesam. Da, i to peto mjesto na EP, he-he. Dakle, opasna jesam sigurno i ako se ja "posložim" taj dan i radim kako me trener navodi, medalja je tu. Medalja je i sada trebala biti tu. Neke stvari sam morala raditi pametnije u polufinalu, pa da sam za broncu tri milimetra dalje stavila ruku itd.
Za očekivati je bila pobjeda u 1. kolu nad Nadijom Matchiko Guimendego iz Srednjoafričke Republike (2-0), ali ono čega smo se pribojavali bilo je 2. kolo i Japanka Miku Takaichi iz Japana. Jedan od favoritkinja za medalju, pa i za zlato. Međutim, potvrdila se davno ispisana tvrdnja - u judu, onom vrhunskom, u krugu 10-15 najboljih što judašica ili judaša, svatko svakog može pobijediti. Razlike su minimalne. Uostalom, upravo u ovoj kategoriji (do 63 kg) se dogodila i još veća senzacija. U prvom je kolu izgubila Nizozemka Joanne van Lieshout, prva nositeljica, aktualna svjetska prvakinja iz Abu Dhabija ove godine, brončana sa SP u Dohi prošle. Nju je svladala recimo Jisu Kim, jest iz Koreje, ali na papiru ju joj davani izgledi manji, nego Katarini.
Krišto je svladala Japanku, osmu na svjetskoj rang listi, na zlatni bod nakon gotovo tri i pol minute borbe (3:22 preciznije), klasičnim ipponom. Pobjeda za četvrtfinale gdje je pak Krišto dobila upravo već navedenu Korejku Kim. Nova borba koja je otišla u "zlatni bod" i koju je Katarina riješila nakon samo 29 sekundi.
U polufinalu je čekala Meksikanka, iako je u biti Britanka, samo je naturalizirana, Prisca Awiti Alcaraz. Nije nepoznata našoj Kati. Borile su se prije godinu dana na Svjetskom prvenstvu u Dohi i slavila je Meksikanka. Tu je ponovila isto, na žalost našu, najviše Katarine. Hrvatska je predstavnica bila aktivnija, Meksikanka je dobila shido ili opomenu zbog neaktivnosti. Katarina je nastavila s napadima i krenula u jedan, tu ju je izgledno se kasnije ispostavilo, čekala Alcaraz. Valja priznati da ju sjajno dočekala, iskontrirala i wazarijem odnosno bacanjem došla do boda i vodstva 1-0. Bilo je to minutu i 35 sekundi do kraja. Katarina je prihvatila rizik još snažnijeg napada, to je opet iskoristila Meksikanka za ippon 49 sekundi prije kraja.
- U polufinalu nisam bila nestrpljivija no prije, nego sam više bila neodlučnija. Promislila sam dvaput prije nego sam ušla u napad, u bacanje koje me je ona iskontrirala. Ma, nema što reći. U polufinalu me cura nadmudrila, bila je bolja i nemam što reći - fantastično će sportski Katarina Krišto.
U ovakvoj drami, neizvjesnosti, onda i odluci... Malo bi koji sportaš ili sportašica, barem od naših, hrvatskih, ovako reagirao ili reagirala. Bili bi krivi i suci i međunarodna sportska tijela i odnos Sunca i Mjeseca, ali ova sjajna cura veli: "Suparnica je bila bolja". E, to je olimpijka. Tako zbori, tako se ponaša sportašica, posebno još na Igrama. Ovo je za uzor svima.
Čak i nakon novinarske "provokacije", imate li osjećaja da vam nije suđen jedan wazari ili bacanje u borbi za broncu?
- Nemam ja osjećaja, ne smijem imati osjećaja. Suci znaju najbolje. To je kao kad dođeš na trening i pitaš kasnije "jel‘ misliš da je trener dao pretežak trening?" Ma, tko te pita? Nisam ja tu glavna, ja sam tu samo pijun - veli Katarina koja će za četiri godine imati novu olimpijsku priliku.
- Ha, tko zna gdje ćemo biti za četiri godine. Dobro, imat ću stomatološku diplomu, ordinaciju koju sada vodi mama, ali bit ću ja ipak i dalje u judu. Judo je moja prva ljubav, stomatologija druga, ali dok ovo moje tijelo može raditi na ovako visokoj razini, bit ću tu.
Za kraj, stvarno smo se dogovorili, svečano obećali jedno. Za godinu, tri ili četiri, na sljedećem velikom natjecanju, pratit ćemo Katu, ali nećemo je gledati.
- To, može, dogovoreno. Gle, pa dogovorit ćemo se, imamo mi i apartmane na moru. Nadoknadit ćemo to nekako, ha-ha...
S osmijehom je došla u Pariz, s osmijehom iz njega odlazi. Djevojka koja veli da ne osjeća, već da zna da je najbolja do 63 kg. A vrijeme, vrijeme će to dokazati.