Hrvatska je imala i ima velikih sportaša, ali nema puno onih koji su ne na jednom ili dva natjecanja, nego niz godina bili najbolji na svijetu u onome to rade. Onih koji su izašli iz kategorije “najbolji koje je Hrvatska imala” i ušli u “najbolji u svom sportu u svjetskim razmjerima”. Braća Valent i Martin Sinković spadaju u obje kategorije.
Nikad Hrvatska nije imala službeno najbolju veslačku posadu svijeta, oni su to bili dvaput, nikad nije imala najboljeg svjetskog trenera, njihov Nikola Bralić je zaradio tu nagradu. Od sedam olimpijskih medalja kojima se ponosi hrvatsko veslanje jedine dva zlatna odličja su njihova. Od 18 hrvatskih svjetskih seniorskih veslačkih medalja sedam je zlatnih, a od tih sedam, braća Sinković su osvojila šest. Četiri samostalno, po dvije u dvojcu na pariće i dvojcu ‘bez’ i dvije u društvu Damira Martina i Davida Šaina u četvercu na pariće. Dalje i nema smisla nabrajati, a još na početku prošle sezone dostigli su ukupnu brojku od 50 medalja računajući OI, SP, EP i Svjetski kup.
Trajati više od deset godina na svjetskom vrhu mogu samo iznimni, vraćati se sa svakog svjetskog prvenstva ili Igara na kojima nastupate s odličjem mogu samo iznimni. Sinkovići su takav niz imali od 2010. kad su s četvercem na pariće osvojili prvo od dva svjetska zlata na jezeru Karapiro u Novom Zelandu i protegli ga zaključno s Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine. Mijenjali su posade, iz četverca sjeli u dvojac na pariće, pa odbacili po jedno veslo i nastavili osvajati u dvojcu ‘bez’... I tako iz godine u godinu.
Nakon Tokija su se vratili u “svoju” disciplinu, u dvojac na pariće, ali nakon pet godina odsustva iz ovog društva stvari su se promijenile na način koji nisu očekivali. Premda su osvojili zlata na prva dva natjecanja na kojima su nastupili (Svjetski kup u Beogradu i Europsko prvenstvo), na trećem Svjetskom kupu u Luzernu bili su srebrni iza Nizozemaca Melvina Twellaara i Stefa Broeninka, a onda su doživjeli potpuni šok na Svjetskom prvenstvu u Račicama gdje nisu ostali bez zlata, nego bez ijedne medalje, četvrti.
- Bilo je to ogromno iznenađenje, ali zapravo nam je veći šok bilo polufinale u kojem nismo bili prvi. Već se nakon toga nekako pripremiš na to da situacija nije kao inače iako smo mi i nakon toga u finale ušli po pobjedu. Ali treće mjesto u polufinalu nam je baš bio veliki šok jer je sve bilo normalno, jako dobro do tada. Nije da smo imali neku ozljedu, da smo propustili nešto u pripremi pa znaš da može biti svega. Doslovno je to bio kao grom iz vedra neba - rekao je jednom prilikom Valent Sinković.
Kad su otišli iz ove discipline, s olimpijskim zlatom osvojenim u Riju, otišli su kao posada koja je imala niz od 29 pobjeda. Jesu li očekivali da će se vratiti tamo gdje su bili? Logično je pretpostaviti da jesu, ali pet godina je prošlo i stvari su se promijenile. Vjerojatno već u tom četvrtom mjestu, prvom velikom natjecanju bez medalje, leži začetak onoga što se dogodilo nakon Svjetskog prvenstva u Beogradu 2023.
U Beogradu nisu ostali bez medalje, osvojili su srebro i premda u izjavama nisu otkrivali nikakvo nezadovoljstvo time što srebrni, a ne zlatni, činjenica je da je njihov cilj bilo zlato.
Uostalom, uoči odlaska u Beograd jedna od izjava je bila...
- Vidjet ćemo s čime ćemo se vratiti doma, no da mi sad netko ponudi srebro, ne bih ga uzeo jer želim zlato.
Vrlo brzo nakon SP-a odlučili su još jednom promijeniti disciplinu. Ideja je bila Valentova, Martin se složio, trener Nikola Bralić nije bio oduševljen, ali je prihvatio. Povratak u dvojac ‘bez’, u disciplinu za koju su nakon olimpijskog zlata u Tokiju kategorički tvrdili “nikad više”, izazvao je ogromno iznenađenje.
Njihovo objašnjenje je bilo jednostavno...
- Procijenili smo da ćemo u ovoj disciplini lakše do olimpijskog zlata.
S obzirom na ono što su Twellaar i Broenink pokazali na prošlom SP i na koji su način došli do svjetskog zlata ispred braće Sinković, uz činjenicu da je u dublovima trenutačno doista gušća kvaliteta vrhunskih posada, ne može se reći da je procjena bila nerezonska. No, ostalo je pitanje je li to bila i ispravna odluka? Pogotovo jer nisu odlučili samo za sebe, nego su i braću Antona i Patrika Lončarića iz discipline u kojoj su oni za Hrvatsku osigurali olimpijsku kvotu gurnuli u disciplinu u kojoj su praktično morali krenuti ispočetka.
Prvi dio sezone nije ni rezultatima potvrdio kako su dobro odlučili. Prvi Svjetski kupa su završili na četvrtom mjestu, a onda su i na Europskom prvenstvu ostali bez medalje i završili četvrti. Na odličje su morali čekati do trećeg nastupa, posljednjeg Svjetskog kupa u Poznanju. Ni tamo nisu bili zlatni, nego drugi iza Švicaraca Romana Rööslija i Andrina Gulicha, koji su aktualni svjetski prvaci, a najboljih ove sezone, pobjednika u sva tri nastupa (dva Svjetska kupa i EP), britanske posade Oliver Wynne-Griffith i Tom George nije bilo na ovom natjecanju.
Pariz su Martinu i Valentu Sinkoviću četvrte Igre i prve na koje ne odlaze kao glavni favoriti za zlato. Nova uloga za njih, drukčija u odnosu i na London i na Rio i na Tokio. Premda su prije 12 godina u Londonu Damir Martin, David Šain i oni još bili “veslački klinci” već su imali svjetsko zlato i broncu u četvercu na pariće, a u toj olimpijskoj godini nisu znali ni za što drugo osim pobjede do finalne utrke u kojoj su ispred njih bili Nijemci. Apsolutni favoriti Sinkovići su bili u Riju jer u “prvom mandatu” u dvojcu na pariće nisu znali za poraz, a jednako tako i u Tokiju premda im se u dvojcu ‘bez’ znalo zalomiti pokoje drugo mjesto.
Ali bez obzira na to što u Pariz ne odlaze kao favorit broj 1, što i sami naglašavaju i tu ulogu prepuštaju Britancima, odlaze na Igre isti način kako su dolazili na svako veliko natjecanje proteklih deset godina. Po zlato. U to nemojte nimalo sumnjati.
- Puno bolje je kad si favorit, što mi više nismo, ali i dalje vjerujem da možemo svakoga pobijediti.
I osvojiti treće olimpijsko zlato. Moguće? Da, kad su oni u pitanju. Favoriti ili ne, oni su Sinkovići.