DAMIR KRAJAC Cropix
OLIMPIJCI BY HRVATSKA LUTRIJA

Od tokijskih suza do pariškog osmijeha. Splićanka je sada na vrhuncu i spremnija no ikad lovi olimpijsko zlato

U 29. godini, dojma smo, sve se u njoj sada nakupilo, koncentriralo u pravom omjeru
Piše: Dean BauerObjavljeno: 09. srpanj 2024. 07:34

Rukometna “gusjenica” u Atlanti 1996. Vrsaljkovo “spavanje” na hrvatskoj zastavi nakon pobjede Vatrenih u polufinalu SP u Rusiji 2018. Janičin cilj u Salt Lake Cityju, na ZOI 2002. sa štapovima podignutim u zrak. Goranov pad u suzama na travu Wimbledona 2001. Blankin ples nakon zlatnog skoka na Weltklasse u Zürichu 2007.

Mogli bi ovako još podosta puta nabrajati trenutke neizmjerne sreće i prve sekunde proslave uspjeha naših sportskih zvijezda. One trenutke koji su se jednostavno urezale u kolektivnu memoriju nacije. Kad ih pogledate danas, godinama, neke i desetljećima kasnije, obuzimaju vas “žmarci”. Osim ako niste baš posve ravnodušni i ledena srca. Međutim, ovaj novinar pamti, odnosno urezala su mu se u pamćenje i neke slike koje bi mnogi najradije zaboravili. Sekvence koje bi sportaši ili sportašice, potpuno svejedno za ovu priču, izbrisali. Vjerojatno ne bi željeli i da ih itko na to podsjeti, iako baš su posrtanja, padovi i neuspjesi u životu, tako i u sportu, oni trenuci koji nadahnjuju, motiviraju za ubuduće. Prave sportaše, sigurno. Jednu takvu sliku pamtimo iz kasnog srpnja 2021.

Tokio je bio u pitanju i Igre za koje ni stanovnici tog grada vjerojatno ne znaju da su ikad održane u njihovom gradu. Jer nisu imali, nisu mogli imati osjećaj da se nešto veliko zbiva u njihovom gradu. To su one “pandemijske Igre”. Igre bez gledatelja, Igre pod maskama, s gomilom ograničenja. Igre koje se službeno u MOO vode pod godinu 2020. iako svi znamo da su bile 2021. Čudne Igre, ne ponovile se.

No, dakle ondje i tada, jedna je djevojka bila neutješna. Sportašica Hrvatske 2020. godine, koji mjesec prije Tokija je osvojila naslov svjetske prvakinje. Svoj prvi seniorski naslov - jer bit će ih još - a imala je dva iz juniorskog doba. Bila je solidno jaka kandidatkinja za medalju. Barbara Matić.

Sad moram čekati tri godine...

Krenula je odlično na tatamiju Tokija. Nije uspjela do finala, ali imala je borbu za broncu. S druge strane Ruskinja Madina Taimazova koja je sat vremena ranije imala polufinale u kojem se bila gušila, liječnici su joj priskočili u pomoć.

“Bila sam tako blizu olimpijske medalje. Mislim da sam u prve četiri minute bila bolja od nje. A sad mi je jako, jako žao. Protiv Austrijanke u četvrtfinalu sam izgubila zbog neopreznosti, uvijek je s njom bilo vrlo gusto. Cijeli dan sam se dobro osjećala, ali sad... Sad moram čekati tri godine...”, jedva je kroz suze promrsila Barbara u Tokiju.

Pokušali su je tješiti kolege, ali nije da je baš bilo uspješno. Samo mjesec dana ranije je osvojila svjetsko zlato, dočekali su je na Trgu Krešimira Ćosića u Zagrebu, kao i nešto kasnije u njezinom Splitu, na Pujankama. Svijet joj je bio pod nogama, onda se u mjesec dana rasplinuo.

“A sad... Sad moram čekati tri godine...”

Još se sjećamo tih gorko istinitih Barbarinih riječi iz Japana. Tri godine su prošle, dok Barbara... Pa, rekli bismo da je jača, bolja i spremnija no ikad. Neusporedivo bolja, nego i onom vražjem Tokiju.

Jedno su rezultati, ali sad je tri godine bitno i iskusnija, nadasve zrelija. Na njezinim prvim Igrama u Riju 2016. imala je 22 ljeta. Ludo nadarena, ali još nedovoljno mentalno spremna. U Tokiju je 2021. već bila došla kao svjetska prvakinja i klasa, ali očito je u zvijezdama bilo zapisano “ne još”. Sada, u metropolu najjače europske judaške sile dolazi na vrhuncu. Fizičkom, psihičkom, rezultatskom, iskustvenom.

Dokazala je to na praktički svim natjecanjima, u ludo sjajnom ulasku u olimpijsku godinu. Na prvih, zapravo za nju i jedinih pet velikih natjecanja ove godine - četiri zlata i bronca. Čudesno! Prva na Grand Prixu u Portugalu, zatim treća na Grand Slamu u Parizu, u Bercyju odnosno sada Acoor Areni pred 15.000 gledatelja, Zatim tri uzastopna zlata; Grand Slam u Bakuu, Grand Slam u Tbilisiju i na koncu, zlato na Europskom prvenstvu u zagrebačkoj Areni. Njezin prvi naslov prvakinje Europe. Kontinentalno joj je zlato dosad stalno izmicalo, ovo u Zagrebu je isto tako osvojila na dojmljiv način. Naime, u 1. je kolu ozlijeđena, ali ne da je “stisnula” zube, nego je sa smiješkom prihvatila ozljedu palca.

- Inače, cijeli dan je bio super osim što mi je sad stradao drugi palac, ha-ha. Ovaj put lijeve ruke, ali OK. Zašto bi bilo jednostavno, kad može komplicirano - nonšalantno je prokomentirala ozljedu koja je bila - oštećenje tetive, ligamenata i kosti.

image
KARIM JAAFAR/AFP/PROFIMEDI

Mi “obični smrtnici” kad si malo doma prignječimo prst vratima sobe ili nožem zarežemo prst dok režemo kulen, sljedeća 2-3 dana “štedimo”, pazimo na prst jer Bože moj, boli. A Barbara je sa svim opisanim oštećenjima nastavila bez problema dalje u sportu u kojem su zahvati rukama jedan od ključeva borbe, uspjeha, dok prsti moraju snažno prihvatiti i suparničin kimono, da ne govorimo koliko mora boljeti kada tresnete o pod... U redu, svi mi znamo onu o sportašima koji rade preko granice boli, ali ima li i tomu granica?

Usredotočena, ali i opuštena

Za medalju, za pobjedu, za šampionku, vrhunsku sportašicu poput Barbare granica je nebo. U redu, jasno da nakon EP u Zagrebu nije išla u Abu Dhabi na SP jer ipak je trebalo sanirati prst, osim toga nije bilo ni potrebe. Ona je olimpijske bodove za Pariz skupila, svjetska zlata već ima, i to dva, ali olimpijska kolajna...

“Prvi naslov svjetske prvakinje je bio ostvarenje najljepših snova koje će nadjačati samo sreća i zadovoljstvo ako osvojim olimpijsku medalju, nadam se, zlato u Parizu”, zborila je Barbara prije godinu i pol.

Dvostruka svjetska i aktualna europska prvakinja. Po struci pak magistra elektrotehnike. Cura koja ne krije kako se voli, izvan sporta, lijepo odjenuti, obožava visoke potpetice pa “đir po rivi”. I da, kao prava Splićanka, Dalmatinka, nimalo introvertna. Pače, komunikativna, pričljiva, vesela. No, što se sporta tiče, ono što je zamjetno posebno u posljednje vrijeme, ove godine. Nevjerojatno opuštena, doslovno sa smiješkom ide od turnira do turnira, a na turniru od borbe do borbe. Nije joj svejedno, ne, ne, to nismo napisali. Usredotočena je ona, ali istodobno i opuštena. U 29. godini, dojma smo, sve se u njoj sada nakupilo, koncentriralo u pravom omjeru. Znanje, kvaliteta, iskustvo, smirenost...

Ova je sportašica sazrela tokijske suze zamijeniti pariškim osmijehom. Pa onda, đir u štiklama po Champs Elysees...

OLIMPIJSKI KARTON

Rio de Janeiro 2016.

- Poraz u 1. kolu (Maria Perez, Portoiko)

Tokio 2021.

- 5. mjesto

Linker
09. srpanj 2024 11:33