Da smo velesila u jedrenju ne možemo baš reći, ali da imamo nekoliko izvanserijskih pojedinaca koji već godinama drže Hrvatsku na jedriličarskoj mapi svijeta, to svakako. Reklo bi se da je to i sasvim razumljivo s obzirom na prirodnu blagodat i privilegiju što imamo Jadransko more, međutim jedrenje, osim što je iznimno težak sport, jednako je tako i prilično skup, a to kod nas, realno, nije uvijek lako po(d)miriti.
‘Jedriličarski Schumacher’
Što se olimpijskog jedrenja tiče, Hrvatska je od početka, od Barcelone 1992. imala predstavnike na OI. “Pionir” je bio Karlo Kuret, četverostruki olimpijac koji je u svom posljednjem pokušaju, 2004. u Ateni, bio posve blizu medalje s četvrtim mjestom u Finnu. No, bio je to jasan signal da se i hrvatsko jedrenje usudi sanjati o olimpijskim medaljama, koje su inače u pravilu rezevirane za bogate i velike nacije, Australiju, Novi Zeland, Veliki Britaniju, SAD, Francusku, Švedsku, Brazil...
Čekali smo do Rio de Janeira 2016. da se upišemo na tu listu, a onaj koji će ostati upamćen po tome što je osvojio prvu, povijesnu jedriličarsku olimpijsku medalju za Hrvatsku jest Tonči Stipanović, srebro u klasi Laser. Samo dan kasnije stiglo je i prvo zlato, u režiji Šime Fantele i Igora Marenića (klasa 470).
Onda je u Tokiju pet godina kasnije, Stipanović sve to ponovio pa postao time i prvi višestruki hrvatski medaljaš u olimpijskom jedrenju. I, nadamo se, započeo tradiciju osvajanja medalja na svakim OI za hrvatsko jedrenje. Štoviše, da je Tonči i na ovim Igrama, bili bismo se spremni kladiti da će to tako i biti jer “jedriličarski Michael Schumacher”, kako ga je zgodno opisao njegov trener Jozo Jakelić, uvijek je kandidat za medalje, a pogotovo na velikim natjecanjima, koje od njega izvlače najbolje.
Međutim, na regatnom polju ispred Marseillea - jer tamo se održavaju jedriličarska natjecanja za pariške Igre - imat ćemo barem jednako kvalitetnog aduta, koji je, uostalom, morao pobijediti upravo Stipanovića da bi uopće izborio plasman na OI. A pobijediti dvostrukog olimpijskog medaljaša, osvajača tri svjetske medalje, peterostrukog europskog prvaka, valjda je najbolja moguća referenca.
Riječ je o Filipu Jurišiću, prvom olimpijcu s otoka Hvara, a koji će nas predstavljati u klasi ILCA 7, što je novi naziv za nekadašnji Laser. Načekao se Jurišić za svoju olimpijsku premijeru, jer iako je bez pogovora riječ o odličnom jedriličaru, jednostavno je stalno bio u Tončijevoj sjeni iz koje se bilo teško probiti do svjetala glavne pozornice. Eto, najbolje će to prezentirati scena s Europskog prvenstva održanog prošle godine. Stipanović je na njemu osvojio svoju petu titulu najboljeg na Starom kontinentu, a Jurišić je bio srebrni s time da je razlika među njima bio samo jedan bod.
Tri kriterijske regate
I bilo je kroz godine još takvih sličnih situacija u kojima je 31-godišnji Hvaranin morao priznati starijem splitskom kolegi primat i čekati sljedeću priliku. Sada ju je, eto, napokon dočekao. Doduše, Stipanović je bio taj koji je izborio olimpijsku vizu za Hrvatsku, ali ostalo je među dvojicom klupskih kolega iz splitskog Mornara te ujedno i vrlo dobrih prijatelja, da se razračunaju tko će je iskoristiti.
Radi potpune ravnopravnosti, objektivnosti i transparentnosti, tri su regate izabrane kao kriterijske, natjecanja na kojima će se njihovi plasmani računati u internom dvoboju i onda u konačnici, na temelju konačnog zbroja, dati pobjednika, odnosno putnika na Olimpijske igre 2024.
Ako mu je Tonči i bio suparnik, jednako je tako Jurišiću bio i motiv, razlog da on sâm postane još bolji, odnosno da pobijedi Stipanovića. Nije to ni uvijek bilo lako jer Filip i Tonči u istom su klubu, kod istog su trenera, Joze Jakelića, zajedno su putovali na natjecanja, zajedno bili na priprema, zajedno na treninzima, praktički su zajedno provodili svaki dan i gledali jedan drugog. I tako već godinama.
Iz svega je, jasno, izraslo i veliko prijateljstvo, pa je tim teže bilo prolaziti kroz te “domaće kvalifikacije” za OI.
- Naše prijateljstvo je iznad svega i to je ono što čini ponosnima i trenera i mene i Tončija. To je ono što smo gradili i baš nam je bilo teško - naglasio je Jurišić.
- Nakon zadnje regate smo se samo zagrlili i rekli si “to je to”. Ne moramo mi ništa pričati jedan drugome.
Na koncu je kroz tu bitku “tete a tete” kao bolji izašao Jurišić, koji je na Svjetskom prvenstvu ostvario, pokazalo se, ključnu prednost, koju je sačuvao proljetos na poznatoj regati u Hyeresu. I Stipanović je bio prvi koji mu je čestitao.
- Sretan sam zbog Gaše, mislim da ima šansu napraviti dobar rezultat. Bio je bolji i to treba priznati. Nadam se da će Filip biti u borbi za medalje. Ima tu kvalitetu iako je konkurencija nikad jača - rekao je Stipanović (38).
Jakeliću je bilo svejedno
Ispalo je, eto, skoro da je teže pobijediti kod kuće nego li plasirati se na Olimpijske igre.
Filip je iz godine u godinu postajao sve bliži Tončiju po rezultatima, nije on više bio mladić koji dolazi, već je postao žestoka konkurencija, a svoju je kvalitetu potkrijepio i medaljama.
Dogodilo se u početku da Jurišić “otkine” Tončiju prvi puta i titulu prvaka Hrvatske dvije godine zaredom, a onda je i u međunarodnim vodama iskazao vrijednost. Osvojio je, naime, broncu na Svjetskom prvenstvu 2022. te dva srebra na Europskim prvenstvima 2021. i 2023. Izabran je, uostalom, Filip i za najboljeg sportaša Hrvatske za 2023. u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora. To su sve svakako podaci koji se mogu uzeti kao potvrda Tončijevih riječi o Jurišićevim šansama na Olimpijskim igrama. Ne ide Hvaranin samo sudjelovati...
- Nije me briga tko će od njih dvojice na OI, a jedini moj interes je da, tko god to bude, jedri za medalje. Ako će jedriti za 20. mjesto, ajme majko. Znam da su oni sposobni za veće stvari - najavio je još prošle godine trener Jakelić.
Inače, Hvarani beskrajno ponosni na svog olimpijca prije nekoliko su dana na Mandraću, u središtu grada Hvara, u Filipovu čast “podignuli” brod i visoko na jarbolu istaknuli olimpijsku zastavu. I vijorit će se tamo do kraja Olimpijskih igara, da se i turistima pohvale svojim Filipom.