Kad je prije tri godine Anamarija Govorčinović izborila nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju sigurni smo kako bi bilo jako malo ljudi koji bi znali u kojem ga je sportu izborila da je netko slučajno zaboravio napisati ili izgovoriti kako je riječ o sprint kajaku, odnosno kajaku na mirnim vodama. Sudbina je to svih sportaša iz “malih sportova” od kojih većina zapravo nisu mali, a neki su u svjetskim razmjerima i jako veliki, ali kod nas su u dubokoj sjeni popularnijih sportova. Samo izniman rezultat gura sportaše poput Anamarije Govorčinović u javnost, pa slijedi malo hvalospjeva, malo tapšanja po leđima i najčešće povratak u anonimnost svakodnevice. Nažalost, u većini slučajeva i nastavak rada u praktično istim uvjetima iz kojih su došli do iznimnog rezultata.
U Zagren nakon osnovne škole
Tokio je izborila “u posljednji trenutak”, Pariz na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Duisburgu, a sportski put sada dvostruke olimpijke započeo je u Hrvatskoj Kostajnici...
- Kad si iz Hrvatske Kostajnice onda je logično da kreneš na kajak jer tamo i nije bilo nikakvog drugog sporta. Neki moji prijatelji su već prije mene krenuli na treninge, pa je tata i meni predložio da probam, u stilu ako ti se svidi dobro, ako ne, nema veze.
Njoj se svidjelo odmah i ostala je...
- Svi na početku ispadaju iz čamca, prevrnu se, jer je jako nestabilan dok ne naučiš držati ravnotežu, ali meni to nije smetalo. To je vrlo slično kao kad se počne voziti bicikl, na početku uvijek padaš, ali kad krene...
Nakon završetka osnovne škole rodnu Hrvatsku Kostajnicu zamijenila je Zagrebom iz dva razloga...
- Smatrala da ću tu dobiti bolje obrazovanje i upisala sam Prvu gimnaziju, a htjela sam bolje uvjete za treniranje.
Postala je član KK Matija Ljubek, započela raditi s trenerom Aleksandrom Kneževićem i iz godine u godinu se penjala prema vrhu. A pripadati vrhu u sportu u kojem si kod nas u svojoj kategoriji praktično sam, kao što je to ova 27-godišnjakinja, boriti se protiv djevojaka koje imaju sve što ti nemaš - od uvjeta do konkurencije unutar ekipe - velika je stvar.
I što god Anamaria Govorčinović napravila u Parizu početkom kolovoza treba gledati i ocjenjivati iz te perspektive. Istina je da nikad ne bi napravila ništa, a kamoli osvojila dvije svjetske medalje, jednu europsku i drugi put izborila nastup na Igrama da je ikad u tome tražila ispriku ili alibi koliko god se mora povremeno osjećati frustrirano, ali činjenicu se činjenice. Poput one da Hrvatska ima samo jednu regatnu stazu koja se godinama ljeti pretvara u “polje lokvanja” i s tog polja su godinama na sva svoja natjecanja odlazili i veslači i Anamaria Govorčinović. Činjenica je i da na tom Jarunu nema startnih blokova i da ona start trenira zapravo u utrkama svjetskih kupova, europskih ili svjetskih prvenstava!? I na Olimpijskim igrama kao što nam je rekla nakon prvog nastupa u Tokiju, na 200 metara...
- Nemam priliku na treningu startati iz startnih blokova pa je i ova utrka bio jedan dio treninga.
Dvije svjetske medalje 2022.
Prije nekoliko dana je rekla “uoči Tokija je bilo više euforije jer sam prvi put izborila ono što je svakom sportašu san, sad sam mirnija iako naravno imam pozitivnu tremu”. Između Tokija i Pariza je ostvarila dovoljno rezultata koji su potvrda kako je u gornjem domu svog sporta na svjetskoj razini.
Najzvučnije su dvije svjetske medalje iz 2022. godine. Bronca na 1000 metara i posebno srebro na 500 metara, koji je u ženskom kajaku jednosjedu jedina preživjela olimpijska disciplina. Pritom je ispred nje na “olimpijskih 500” bila samo kajakašica koja je godinama svjetski broj 1 i koju nazivaju Kraljicom kajaka, Novozelanđanka Lisa Carrington. Prošle godine je Govorčinović bila vrlo blizu europskoj medalji, ove ne baš blizu, ali ponovo je bila u europskom finalu. Biti u tom društvu je velika stvar, većini koja nema uvid u konkurenciju i omjere snaga u kajaku to se možda neće učiniti tako, ali samo zato što nisu dovoljno “unutra”.
U Tokiju prije tri godine kajakašice su se za olimpijske medalje borile na 200 i 500 metara u kajaku jednosjedu. U obje discipline Anamarija je natjecanje završila u četvrtfinalu, u konačnici to joj je u plasmanu donijelo 21. mjesto na 200 metara i 35. na 500 metara. Za Pariz je ostala samo duža od dvije dionice, ali i ona koja je Anamarija draža iako na ostalim natjecanjima redovito vesla i 200 metara.
- 200 metara mi je prebrzo i nisam za to, a 1000 metara mi je dosta dugačko, rekla nam je jednom prilikom.
Jasno je da u Pariz odlazi s većim ambicijama nego što je to bio slučaj u Tokiju, ali nema odgovora na pitanje kakav plasman očekuje. Ne zato što ga ne želi dati, nego zato što, kako kaže, praktično je nemoguće prognozirati kako će se rasplesti olimpijske utrke u disciplini za koju je prijavljena 41 kajakašica.
- Htjela bih pokazati svoju najbolju izvedbu, dati svoj maksimum, ali mi je jako teško reći koji bi plasman to mogao biti. Doista nemam odgovor na to pitanje u ovom trenutku. Jednosjed natjecanje je s najviše prijavljenih posada, a sam sustav natjecanja je bezvezan, ako mene pitate.
Odradila sve što je planirano
Bezvezan jer pravo nastupa u jednosjedu imaju i one djevojke koje nastupaju u većim posadama (dvosjedi i četverosjedi) i još je dopušteno da nastupe po dvije iz jedne zemlje što naravno maksimalno na ruku ide velikim kajakaškim nacijama.
Staza na kojoj će se boriti za što bolji olimpijski plasman nije joj nepoznata jer je prošle godine tamo održan jedan Svjetski kup koji je poslužio kao testno natjecanje za Igre. I na njemu je bila odlična, treća.
- U pripremama za Pariz sam odradila sve što smo trener Aleksandar Knežević i ja planirali, nisam bila bolesna, nisam bila ozlijeđena, a to je najbitnije.
U kombinaciji s činjenicom da sad već ima i puno iskustva i da ima kvalitetu to će joj, nadamo se, omogućiti da doista pokaže koliko vrijedi. A put koji je prošla i do kuda je uspjela doći najbolje će pokazati kako je istinska fajterica.