Jednom kada će se ispisivati vaterpolski ljetopisi, godinu 2017. autor se slobodno moći navesti kao “godinu Ivice Tucka”. Šibenski strateg na klupi Hrvatske na začetku svoje najzrelije dobi, u 48. godini, u ljeto Gospodnje 2017. je briljirao. Dovoljno bi bilo reći da je prvak svijeta, pa da se većina složi i potvrdno kimne glavom na tvrdnju iznesenu u prvoj rečenici. Makar, možemo to dodatno malo potkrijepiti i brojkama.
17 pobjeda u 21 utakmici
U 2017. Tucak je vodio svoju momčad u 21 utakmici. Dobio ih je 17, jednom remizirao, a tek triput izgubio. Dobro, možda i četiri, pa pojasnimo. Onaj jedini remi je iz polufinala Svjetske lige s Italijom kada je bilo neodlučeno (utakmica bez Sukna), pa su u ruletu peteraca prekojadranski susjedi bili malo sretniji i spretniji. Ništa više. Tri čista poraza su: prijateljska utakmica s Italijom u Rijeci u travnju (pomlađen, kombiniran sastav), pa prijateljska lipanjska utakmica protiv SAD-a u Kaliforniji (bez Sukna) i atenski sraz s Grcima u Svjetskoj ligi nakon osiguranog prvog mjesta u skupini. Sve ostale bitne je dobio.
Ivica Tucak
Na SP-u omjer 6-0, jedini u Budimpešti bez poraza. Imajući to na umu, uopće ne čudi plima posebnih priznanja. Prvo Nagrada grada Šibenika, prije mjesec dana Red kneza Branimira s ogrlicom iz ruku predsjednice države, prekjučer u Saboru godišnja Državna nagrada za sport Franjo Bučar, početkom prosinca u Kini će primiti FINA-ininu nagradu za najboljeg vaterpolskog trenera na svijetu ove godine. Kada se nabroje samo najvažnije nagrade, dosta je ljudska reakcija malo... poletjeti.
- A, ne, ne. To je jedino što mogu odmah reći, čvrsto sam na zemlji - veli izbornik Barakuda Ivica Tucak.
- Naravno, tu odmah moram istaknuti jedno. Zahvala mojim igračima. Nije to nikakva kurtoazija, već bez njih ne bih bio ni u mogućnosti biti nominiran. Bez njih sam ja ništa. Prije svega igrači, a onda i moji suradnici, Vaterpolski savez. Iako, nešto se je promijenilo.
Na primjer..?
- Ha, to da smo sebi natovarili obvezu više. Ljudi su uvijek očekivali, a sad će od nas još i više i s punim pravom očekivati opravdanje onog što smo napravili ljetos u Budimpešti. Moje prvo obraćanje igračima nakon SP u Mađarskoj, sada kada smo se nedavno okupili uoči zadarske utakmice s Rusijom u Svjetskoj ligi, bilo je baš u tom tonu. Rekao sam da imamo pravo biti sretni i ponosni na učinjeno za hrvatski vaterpolo, hrvatsku državu, naš sport općenito, ali ne smijemo biti zadovoljni. Sreća i ponos da, zadovoljstvo nikako. Zadovoljstvo je zamka koja vas šalje u onu zonu uživanja u koju, kada upadnete, teško se izvući čak i kada želite jer nemate onog poticaja. Nas čeka još puno posla. Ja s hrvatskom reprezentacijom imam za obaviti još puno toga, zaključno s OI u Tokiju. Ima do tada još puno natjecanja na kojima će valjati pokazati koliko smo kvalitetni. čvrsti, jaki. Suparnici će nas tek sada čekati još napetije, kao što smo mi svom snagom, srcem i željom htjeli i uspjeli maknuti Srbiju s trona. Sad smo mi ti koje će drugi htjeti maknuti.
Ivica Tucak
Vratimo se na početak izborničkog mandata. U rujnu 2012. godine postali ste izbornik. U kojim okolnostima prihvaćate reprezentaciju? Kako su te okolnosti izgledale tada iz vašeg kuta? S čime se sučeljavate, što razmišljate?
Rudić je postavio sustav vrijednosti
- Nisam se bojao, no, nisam ni podcijenio, ni precijenio stanje. Znao sam da neću imati crveni tepih pred sobom, što je i normalno, jer dolazi Ivica Tucak, koji mijenja čovjeka koji je obilježio desetljeća svjetskog vaterpola. Jedan mi je prijatelj u tom trenutku rekao, “ti si uz Guardiolu najveći debil na svijetu u modernom sportu”. Guardiola je došao u Bayern nakon Heynckesa, koji je upravo osvojio sve! Teško je, dakle, biti doći iza jednog Ratka Rudića, koji je upravo osvojio još jedno olimpijsko zlato. Lakše mi je bilo u tom smislu što sam bio Ratkov suradnik, pomoćnik tri godine i što sam znao da je on postavio sustav vrijednosti u našem vaterpolu. Logistika, organizacija saveza, odnos prema reprezentaciji... tu je Ratko učinio velik dio posla i pomogao danas meni, sutra mojem nasljedniku. Zato nijedan rezultat Hrvatske u vaterpolu nije slučajnost. Sad, bilo je teško jer moraš braniti olimpijsko zlato, bio sam relativno mlad, 42 godine, nepoznat široj javnosti - veli Tucak.
Pobjedničko kupanje u Budimpešti vam je najljepši trenutak na hrvatskoj klupi, a najteži.. ?
- Onaj trenutak kada smo ostali bez Nikše Dobuda (suspenzija FINA-e). Uoči SP-a u Kazanju 2015. mi smo ostali bez glavnog igrača, nositelja igre. To je najteži trenutak, a najteže razdoblje bilo je nakon EP u Beogradu 2016. Opet, hvala Bogu da se dogodio jer mi je razotkrio sve moguće zamke i slabosti koje nismo prepoznali na vrijeme. To nam je otvorilo oči.
Koja je razlika temeljna između Barakuda olimpijskih pobjednika 2012. i svjetskih prvaka 2017?
- Trebate uvijek gledati kako je momčad koncipirana. Ja sada imam viziju kako Hrvatska treba izgledati 2020. Ne možete težiti brzini, ako imate spore igrače. Hrvatska iz Londona 2012. je možda i najbolja naša reprezentacija svih vremena, po imenima, ali je bila osuđena igrati na dva centra kakvi su Dobud i Hinić, pa teški braniči od Burića dalje, vanjski pucači Barač, Bošković. Drukčije nego danas kada imamo Garciju, Jokovića, Šetku, Sukna, Fatovića, Vukičevića, Bukića... Pa to su momci koji plivaju, to su jegulje. S takvim igračima temeljiti igru na centre bilo bi suludo.
S Vrlićem smo dobili vrhunsko pojačanje
To jest vaša vizija igre, brzina, to je bila igra i vašeg Jadrana (HN), ali tako nije odmah igrala Hrvatska pod vašim vodstvom. Recimo, SP 2013.
- Pa mi smo baš i tada u Barceloni imali po meni “tešku” ekipu. Vidjelo se da smo u nekim trenucima teško odgovarali zahtjevima modernog vaterpola. U Barceloni smo se u četvrtfinalu iščupali protiv Australije samo zahvaljujući Bogu i nikom drugome. Čovjek sam, sekundu prije kraja od cijelog gola pogodi vratnicu i nama podari produžetak. Bili smo teški, tromi, spori i tada sam već vidio da to nije ono što i kako bih želio da igra reprezentacija. Ja težim agresivnosti. Znate, danas kada razgovaram s našom psihologinjom u momčadi i kada me pita “koje su danas glavne dvije riječi na koje ću stavljati naglasak s igračima u tim psihološkim radionicama?”, uvijek kažem - aktivnost i agresivnost. Aktivnost u napadu, pokretljivi, brzi, s izmjenama pozicija, tražeći igru, a agresivnost u obrani u smislu da ne nudimo suparniku ni jedan trenutak da razmišlja u napadu. Sada imamo momčad koja se tome može prikloniti i to se vidjelo već u Riju na OI te potom u Budimpešti. Moramo nastaviti. Znam da neće biti med i mlijeko uvijek, ali konačni cilj se zna. Osvajanje olimpijskog zlata u Tokiju! Već sada vidim kako bi to trebalo izgledati, pratim što se događa u vaterpolu, kod suparnika. Viziju za zlato imam i mislim da smo već sada na dobrom putu, bez dvojbe.
Uklapa li se najnovije pojačanje, centar Vrlić u tu fizionomiju brze momčadi?
- Bez ikakve dvojbe! Koliko god izgleda onako... masivno, teško, on je izniman plivač, okretan centar. Evo, njegova reakcija u Zadru protiv Rusije je bila perfektna. U njemu smo dobili veliko pojačanje.
Radite li pošteno, to će se vratiti u životu
U ljeto 2015, malo prije SP u Kazanju, prije polaska na jedan trening usred silnih problema, otkaza, ozljeda, bez Dobuda, nakon tri godine u kojima baš nikada niste imali na okupu sve najbolje igrače, rekli ste, “vratit će se, negdje će se to vratiti, mora”. Iskaz istinske vjere ili hrabrenje samog sebe?
- Vjera. Silno vjerujem u to da se ako sve što radite, radite pošteno, korektno i pravilno, mora vratiti u životu. Ja sam kao igrač mogao puno više napraviti, ali za dosta toga sam sam kriv. Možda sam zaslužio više, ali nije se dogodilo. U trenerskom dijelu se nekako slagalo kako treba, ali jest, išlo je trnovitijim putem. Ne, moralo se vratiti. Sve te nedaće, problemi. Bilo je uspona i padova, ali kada smo išli u Budimpeštu tada sam znao - to je to! Još kada se i Sukno vratio. Posloženi smo kako treba, bila je kemija. U sportu, momčadskom pogotovo je vrlo jednostavno. Ako cijela skupina, Marcelić i ja, fizio Luketić i Sukno, ako svi ne gledamo u isti cilj, nećemo do njega doći.
Dolazimo do ljeta 2017, koji dan prije odlaska u Budimpeštu. Bili ste izazvali pozornost domaće, a još više javnosti u okruženju kada ste spomenuli da “idete skinuti Srbiju s trona i da znate kako to učiniti”. U susjedstvu su se malo smijuljili, mnogi u nas nisu vjerovali.
- Sjećam se tog razgovora u Žapcu, tu u Zagrebu dan prije puta. Govorio sam tada, a tako mislim i sada, one utakmice koje smo od Srba gubili u Kazanju, u Riju, u Beogradu, bile su pune detalja koji su mogli odvesti utakmicu u sasvim drukčijem smjeru. Olimpijsko finale u Riju je moglo otići na.... Znam da je to suludo govoriti kada izgubiš 11:6, ali zaista je mogla biti dosta drukčije. U redu, ne bi mi možda dobili jer u tom trenutku još nismo zaslužili, ali nije trebalo onako izgledati. Samo što u onom trenutku mi nismo toliko vjerovali. U sebe! Danas je drukčije. Bit će još puno utakmica sa Srbijom, od kojih će jedna otići na njihovu, jedna na našu stranu, ali igrači i ja smo potpuno sigurni da Srbi ne da nisu bauk, nego mi njih možemo pobijediti kad god to želimo!