Avanturistički duh Ivice Kostelića, hrvatskog skijaškog kralja, vuče ga stalno u nove i nove izazove. Nekad smo se možda čudili robinzonskom ljetovanju obitelji Kostelić na Mljetu, ‘škrapingu’ i trčanju uz strmu liticu koji su izazivali zaprepaštenje, no danas to ispadaju ‘dječiji izleti’. Potom su na red došle morske priče, gumenjakom do obala Grčke, pa sve do Malte. I sve to uz, naravno, puni natjecateljski pogon, pokatkad i rehabilitacijski, ovisno o tadašnjoj ozljedi. Lani je propješačio ženin Island, zimi, naravno, a ove je godine naumio odraditi, kako je sam negdje rekao, dječačku želju da propješači hrptom Velebit od kraja do kraja. Za one koji znaju što je Velebit, ruta je bila Vratnik - Oltari - Zavižan - Skorpovac - Baške Oštarije - Šugarska Duliba - Stapina - Veliko Rujno, za one koji ne znaju, pomoć u brojkama - oko 110 km!
Ivica i 12 ‘apostola’
I nije bio sam, s njim je Velebitom krstarilo 12 ‘apostola’, pripadnika specijalnih snaga dubinskih izvidnika vojske RH, komandosa, ono najeltinije što Hrvatska vojska ima. Planirali su hodnju od osam dana, završili je za pet. Krenuli su u subotu 27. siječnja, i završili avanturu u siječnju, posljednjeg dana.
Ivica je vrlo šturo na svom Facebook profilu iz dana u dan objavljivao pokoju rečenicu i poneku fotografiju. Kako drugačije od mnogih sportaša koji ne bi propustili priliku dodatno se izreklamirati! Možda, ali ne i Ivica, on je vjerojatno i ovo što je objavljivao radio zbog svojih mnogobrojnih fanova, koje ne želi razočarati.
Snijeg, magla, vjetar...
Pa je tako u subotu, 27. siječnja, prvog dana, napisao da mu je “ruksak težak 42 kilograma, a momci nose isto toliko, plus naoružanje”. Sutradan je pak objavio da je “nakon 11 i pol sati hoda dosegnuo Zavižan, a da je vojska stigla tri sata kasnije.”
“Napravili smo 18,5 km zračne linije, ali po terenu je to bilo puno više. Bio je brutalno težak dan. Vani je magla, slab vjetar”, dodao je još u objavi i da mu je šator težak 3,4 kg.
U ponedjeljak, 29. siječnja, svima je zaželio dobro jutro s Velebita i dodao:
“Bili smo na skijama između Zavižana i Alana, bilo je puno snijega, bez skija ne bismo prošli.”
Dan kasnije, na pola puta, ni traga umoru, a u objavi stoji:
“Svi smo ubacili u petu brzinu. Distancu od 20 km prepješačili smo uz prosjek brzine kretanja od 4,1 km/h, što je impresivno s obzirom na to da se radi o planinskom terenu, a svatko od nas nosi 40 kg opreme.”
U utorak, 30. siječnja, “u 12 i pol sati hoda prevalili smo 32 km. Finalni uspon na Šugarsku Dulibu pod punim mjesecom još će se dugo prepričavati. Nevrijeme je naše vrijeme, kažu ovi dečki.”
Ostalo je posljednjeg dana, u srijedu, 31. siječnja, još 18 km do cilja. Prije dolaska do cilja, na točki Stap, odana je počast paljenjem svijeća na mjestu pogibije specijalcu Domovinskog rata Nenadu Mataku-Mehi. Dan peti...