Sandra volim kao sina, ne jednom nam je rekao izbornik Ivica Tucak o Suknu. Te riječi nisu izgovarane sada, zadnjih godinu i pol, nego i tijekom 2015., daleko prije ikakvih zdravstvenih tegoba.
Tucak je trener koji bezgranično voli Sandra kao igrača i kao osobu, ali ga je isto tako nekoliko mjeseci prije OI u Riju, u proljeće 2016. udaljio iz reprezentacije. Malo kasnije ga je i vratio, a nakon tih Igara je upravo Tucak povjerio Sandru kapetansku ulogu Barakuda.
- Iskreno, nisam očekivao ovakvu odluku. Upravo suprotno, i neću kriti da sam čak ozbiljno računao i da će igrati već ove godine na SP-u u Južnoj Koreji. Prvenstveno mi je žao zbog njega jer znam koliko mu vaterpolo znači, znam i da se na operaciju odlučio samo zato da nastavi karijeru. Međutim, poštujem odluku i nikome ne smije pasti na pamet dovoditi njegovu odluku u pitanje. Ostaje žal zbog prekida jedne velike karijere. Mi u reprezentaciji se privikavamo i moramo priviknuti da njega više nema. Bila je želja njegova, naša i moja da će se vratiti, ali... Teško mi je i zato što je Sandro već i u Riju, na Igrama 2016., ali definitivno na Svjetskom prvenstvu 2017. u Budimpešti pokazao da je on pravi lider, moja produžena ruka. Kapetan. Bio mi je od velike pomoći u i izvan bazena.
Sjećate li se kada ste ga prvi put uočili?
- Ne znam točno kada sam ga prvi put vidio, ali prva naša suradnja je bila negdje 2005. ili 2006. Bio sam pomoćnik Veselinu Đuhi u hrvatskoj juniorskoj reprezentaciji, godište ‘89. i ‘90. Imali smo jedan turnir u Grčkoj, na otoku Sirosu i tada sam prvi put zamijetio taj silan talent. Tu igračku lucidnost koju posjeduju rijetki igrači. On je nakon treninga ostajao u bazenu s loptom i pucao po golu. Samoinicijativno.
Izbornik je imao i poruku za kraj.
- Karijera je mogla završiti i drukčije, ne ovako, rano, ali njemu sam već rekao. Mora biti ponosan na sve što je učinio. Olimpijski je pobjednik, europski prvak, svjetski prvak. Ostvario je veliku karijeru. Naravno da je mogao dati još puno toga, a što je najgore, eto baš ova nova pravila u vaterpolu su kao izmišljena za njega. Za takve igrače koji su plovni, pokretljivi, koji su šuteri. Tek bi sad eksplodirao, ali mislim da mu sada svi mi u hrvatskom vaterpolu trebamo pomoći. Zato što znam da mu nije lako, znam da su teške noći iza njega. Vaterpolo je bila njegova posebna ljubav u životu. Čuo sam da ima ambicija baviti se trenerskim pozivom i ima moju podršku, a moj bi mu savjet bio ne osvrtati se na ono što je bilo, već jednostavno krenuti naprijed.
