Prvi suparnik Line Červara na rukometnom EP-u je reprezentacija Srbije predvođena proslavljenim Jovicom Cvetkovićem, prvakom svijeta s Jugoslavijom 1986. Razgovor s čovjekom koji je na krovu svijeta kao igrač bio sa Zlatkom Saračevićem i Mirkom Bašićem, vodili smo u Srbiji, u Kovilovu, gdje se njegova momčad pripremala za EP.
Cvetkoviću je “sto” igrača otpalo ili ozlijeđeno, ali ipak s optimizmom najavljuje Split.
- Uza sve probleme, očekivanja su mi velika, uvijek imam maksimalne ambicije. Na to me tjera i moja uspješna igračka karijera. Ne nosim se dobro s neuspjesima, to mi je ostalo iz igračkih dana. Unatoč problemima, ozljedama i otkazima, mi na EP idemo spremni za nadigravanje sa svima. Optimist sam, ali sam realan, radim na “kemiji” igrača da istaknemo sve najbolje osobine. Psihološki je faktor važan, glave su najvažnije.
Mnogima “nacionalno nabrijanima” će se u Hrvatskoj već na prvu “dignuti kosa na glavi”:
- Ne vidim nikakvu dramu, dolazim u svoju zemlju. Rekao sam već i to uvijek ističem da sam jugonostalgičar, volio sam širinu tu zemlje, kod svojih suigrača nisam znao tko je tko i koje nacionalnosti, je li netko Hrvat, Slovenac... Postoje samo ljudi i neljudi, tkogod odakle bio. Moji su korijeni iz Hrvatske, majka mi je iz Metka pored Gospića, tamo sam proveo djetinjstvo. Ne osjećam opterećenje.
Jovica Cvetković
Ponavljanje sramote iz Zadra 2009. kad su stradali Srbi, “uzvrat” u Novom Sadu 2012. kad su napadnuti gosti iz Hrvatske i uzavrele niske strasti ne brinu Cvetkovića. O tome ne želi ni riječi. Uostalom, “preživio” je 2009., i tada je bio “selektor” Srbije nakon čega je, unatoč dobrom nastupu, morao odstupiti.
- Tada smo bili jači jer smo tada dosta dugo bili zajedno, bio je to temelj za medalju u Beogradu 2012. Moglo je u međuvremenu puno bolje, ali je reprezentacija loše vođena i uslijedio je totalni krah. Loše se radilo s mladima, no ako se prihvati moj dugoročni plan, bit ćemo opet biti respektabilni. To će doći tek za nekoliko godina, to mi je misao vodilja.
Nakon “osamostaljivanja država”, Hrvatska je odskočila u “jugoslavenskoj školi rukometa”, sad su od Srbije bolji i Slovenci i Makedonci.
- Hrvatska je vrh jer od osamostaljenja radi najbolje, puno je uloženo u sport općenito jer je to bio državni promotivni projekt. U Srbiji nije bilo tako. Mi sada u Srbiji prisvajamo nešto što nije naše, to je bilo zajedničko. U SFRJ je sve dolazilo iz Bosne i Hrvatske, trebamo biti realni. U Srbiji smo skloni prisvajati tu YU školu, ali je to napušteno. Ja je osobno nisam napustio. Hrvatska je nastavila raditi s mladima po oprobanom sistemu iz SFRJ. Sad je malo i Hrvatska pala, ali to je normalno, ali siguran sam da će opet biti sam vrh.
Jovica Cvetković
NAVIKLI SMO NA ATMOSFERU
Cvetković je pomalo ljubomoran na stanje u HR rukometu:
- U Hrvatskoj je rukomet sport broj dva iza nogometa, nas su u Srbiji prešli i tenis i taekwondo, mi smo druga kategrija sporta. Nema se para, ali nema se i pameti. Bolje se radilo i u Sloveniji i Makedoniji.
U Spaladiumu Cvetkoviću i igračima ipak neće biti ugodno, treba biti realan:
- Neće biti ugodno, ali ja to gledam sportski, navikli smo igrati u svakakvoj atmosferi, igrali smo i u kvalifikacijama bolje vani nego doma, tako će biti i u Splitu. Ne tražim alibi za tu atmosferu.
Plan je parirati Hrvatskoj kao domaćinu. A ostali u skupini?
- Preferiram brzi rukomet, neće nam biti problem Šveđani i Islanđani, bili smo tako dobri i s Danskom na SP-u u Hrvatskoj 2009. Bili smo se tada uplašili pobjede. Igram taj rukomet i pariram Skandinavcima u tom segmentu. Ali ja imam još nešto, nadarenost, improvizaciju. Tako je bilo u moje vrijeme sa Jugoslavijom, Rumunjskom, DDR-om, SSSR-om, mi smo tada “pisali” rukomet unaprijed. Sad se sve svodi na brzinu, teško je i analizirati igru.
Nekad su “jugovići” cijeli svijet učili rukometu...
- Učili smo Francuze kao i Španjolce, sad su nas pretekli, ali ta dominacija Francuza nije plod čuda, oni su se desili, kao i moja generacija, nismo stvarani svjesno, pojavio se Isaković, Bašić, Saračević, Vujović, Cvetković, Arnautović...kao i Karabatić, Narcisse, Fernandez, Abalo, Omeyer...Tako je imala i Hrvatska svojevremeno Balića, Metličića, Džombu.. Francuzi imaju uvjete, status...Naš je sport razvaljen, ušli su nesposobni ljudi na odgovorne pozicije.
U Hrvatskoj je Červar pravi čovjek na pravom mjestu:
- Lino je napravio čudo, imaju u tome udjel njegovi prethodnici, no on ima kvalitetu, psiholog je i motivator. Psihologija je bar 50 posto u kvaliteti momčadi. Mudar je i prilagođava se momčadi. Sad ne pali isti fazon s ovom novom generacijom, druge su potrebe i odnosi. Naći će on odgovor na to i imat će rezultat.
Kako stoje stvari u današnjem rukometu uoči EP-a?
- Ne sviđa mi se napredak rukometa općenito, malo je sve to stalo. Previše se igra automatski, nema slobode za igrače. Ima previše šablona, igrači rade po teretanama, ubijaju se i trče k’o životinje. Ništa tu ne plijeni, osim što se stalno nešto događa, traži se gladijatorstvo. I pravila se prilagođuju publici, nekad su postojale pauze po minutu, onaj se na tribinama nekad se dosađivao. Sada toga nema i to je dobro, ali nema toga da gledatelj zbog poteza “padne na guzicu”, nažalost. Nema poteza, improvizacije, nadahnutosti, ubijen je individualizam.
VUJIĆ JE ZA NAS PLUS
Veliko je natjecanje svake godine, ubija li i to igrače?
- Kao igrač, ja bih stalno bio igrao, nije to strašno. Ne sviđa mi se što klubovi danas odvraćaju igrače od reprezentacija, ucjenjuju ih. Ozlijedi se, nećeš dobiti novi ugovor. U Hrvatskoj je malo drugačije jer su uspjesi stalni, radi se dobro, poštuje se igrače za razliku od Srbije. Igraju dobrovoljno, riskiraju, a ništa ne dobijaju. Bitno je kako se postavi Lino kao izbornik i ja kao selektor, tu se stvara pripadnost momčadi, a to stvara rezultat.
Kako pripadnost može osjetiti Stefan Vujić koji je hrvatsku zamijenio srpskom reprezentacijom:
- Nisam ni pričao s njim puno, došao je, ispoštovali smo mu želju, nisam mu ništa garantirao. Pozvan je, ali sve je ostalo na njemu, nisam napravio “tal” s njim i njemu je to u redu. Vidio sam da je odličan igrač i odličan čovjek, dobro je prihvaćen. Igrao je za Hrvatsku, tamo je rođen i odgojen. On je plus za nas, različit je igrač od ovih koje sam imao, uklopit će se i dati novu dimenziju.
Favoriti su u rukometu u zadnja dva desetljeća manje više isti...
- Prednost ima Hrvatska kao domaćin, imaju je Danska, Francuska, Njemačka, to su favoriti za polufinale. Blagu prednost dajem Francuzima, najbolja generacija im je na zalasku i još se jednom žele dokazati. Može se desiti iznenađenje, želim da to budemo mi. I Norvežani su odlični, ali njima nešto ipak fali.
Pitanje je vječno, tko su rukometni Messi, Pele, Ronaldo...
- Balić je bio izvanserijski igrač, izvanzemaljac u svoje vrijeme, u moje vrijeme bio bi samo “jedan od”. Kvaliteta je pala generalno, zato se Balić svojevremeno prepoznao kao vrh, zato je odskočio. Volio bih rođenje novog Balića, ali teško jer je rukomet postao ukočen.
Kako Cvetković gleda na ulazak Saračevića u stožer hrvatske reprezentacije:
- Kako da gledam na svojeg cimera, drugara?! Ne čujemo se često koliko bi trebalo, ali mi smo bili, ostali smo i bit ćemo prijatelji. Irfan Smajlagić?! I on je kao i svi mi - malo poseban. Nekome se zamjerio, odličan je stručnjak, ali trpi posljedice svog karaktera, kao i ja.
Što bi zadovoljilo Cvetkovića na EP-u?
- Zadovoljila bi me pobjeda u svakoj utakmici. No, dokle ću doći, ne znam. Izgubiti od Hrvatske, dobiti ostale, ni to u startu ne priznajem iako smo autsajderi ove grupe. Želim uvijek pobijediti...
Može li Hrvatska pasti na otvaranju?
- Ja volim iznenađenja, ne interesira me prosječnost, Hrvatska ima veće opterećenje iako nisam zbog toga u boljoj poziciji. Nemam breme na leđima, trebamo znati da i Austrijanci idu na EP da budu prvaci Europe.