IZGUBILI SE U PAKLU ARENE Srpski uragan u nastavku pomeo očajnu Hrvatsku!

U rukometnom obračunu desetljeća, polufinalnoj utakmici Europskog prvenstva pred 20.000 navijača u beogradskoj Areni, Hrvatska je izgubila od domaćina Srbije 22-26 (14-13). Najlošije izdanje hrvatskih rukometaša na cijelom natjecanju bilo je razlogom za frustrirajući poraz, koji će do sljedećeg susreta biti ožiljak na reputaciji ove generacije.

Iako je atmosfera bila na granici incidenta, unutar same beogradske Arene nije bilo izgreda. U dvoranu je uspjelo ući tek nešto više od stotinu hrvatskih navijača, potpuno izoliranih na gornjoj etaži, koje su od domaćih fanova štitila dva kordona žandarmerije i redara.

Hrvatska himna uopće se nije čula od erupcije zvižduka istih onih koji su minutu ranije zdušno otpjevali “Bože pravde”. Klicalo se kasnije i Draži Mihailoviću, izvikivalo svakojake uvrede i uvijek iznova tražilo način da se iskaže mržnja, ali hrvatski rukometaši sve su to ignorirali svetačkom mirnoćom. Ali zato je hrvatski izbornik Slavko Goluža žestoko reagirao na svaku sudačku odluku na štetu njegove družine.

Službena procjena da je na tribinama beogradske Arene bilo 14.000 navijača ne doima se preciznom. U dvorani nismo uspjeli zapaziti prazan prostor u koji bi se smjestilo još 6000 ljudi, pa se smirujuće informacije o reduciranom kapacitetu nisu činile točnima.

Meč je počeo neuobičajeno, realiziranim sedmercima s obje strane. Goluža se odlučio vratiti obrani 5-1, a nakon što je dvije utakmice praktički pauzirao, njegovo je povjerenje od 15. minute ponovno zadobio Ivano Balić. Ktome, Duvnjak nije briljirao u sredini hrvatskog napada.

Nakon ravnopravnih 15-ak minuta, Srbija je sedam minuta igrala bez postignutog gola, ali Hrvatska to nije uspjela kapitalizirati pogocima.

U 22. minuti Hrvatska se prvi put uspjela odvojiti na dva pogotka prednosti (11-9). U tim trenucima Goluža je nagnao Vukovića da posegne za drugim golmanom Marjancem. Hrvatski izbornik ponovno je tražio visok tempo, kako bi slomio srbijanski otpor, baš kao što je to koji dan prije uspio učiniti s francuskim. Kako se koji hrvatski prvotimac umorio, odmah bi na teren ulazila zamjena.

U nastavak se ušlo zaista nevjerojatnom serijom hrvatskih promašaja. Nestalo je inspiracije, strah se uvukao u hrvatsku sedmorku, a suparnički vratar Darko Stanić razbranio. S druge strane, sada je Goluža morao na vrata poslati Venija Loserta. U prvih 10 minuta drugog poluvremena postigli smo samo dva gola, a primili čak šest.

U 43. minuti Srbija je povela 20-17, isključen je Buntić i prijetila je katastrofa. Pogodak Prodanovića za 21-17 u 46. minuti označio je kraj utemeljene hrvatske nade u finale. Tribine su proključale i uzalud je Goluža vikao i gestikulirao, njegove upute više nisu dopirale do igračkih glava. Mirne ruke sredinom nastavka bio je jedino Marko Kopljar. Ostatak vanjske linije pogađao je sve samo ne mrežu iza Stanićevih leđa. S druge, pak, strane srbijanska se vanjska linija (posebice Vujin i Ilić) šetala kroz hrvatsku obranu kako je htjela.

Kapitulacija je bila potpisana nakon pogotka Ilića za 25-20 u 53. minuti. Pet pogodaka zaostatka u takvoj utakmici, protiv tako nabrijanog suparnika i pred tako fanatičnim navijačima jednostavno nije bilo moguće sustići.

Poraz koji nas najviše boli, priznali to mi ili ne, ipak se dogodio. Uz zvuke “Mesečine” Srbija je slavila plasman u finale protiv Danske (17.00), a Hrvatska u nedjelju u 14.30 igra za broncu protiv Španjolske.