Edisa Elkasevića nije lako nagovoriti na razgovor za medije, obično se to događa jednom godišnje, na kraju najvećeg natjecanja. Jedan od najtrofejnijih hrvatskih trenera, čovjek koji na SP-u u Dohi ima dva finalista, koji je Sandru Perković doveo do osme velike medalje (uz tri koje je ranije osvojila s Ivanom Ivančićem), svakako ima što za reći.
- Mi prvi nismo zadovoljni broncom, ali u uzeti medalju na SP-u u atletici, to je uspjeh, a Sandra ih u kontinuitetu osvaja od 2012. Ovdje su se druge cure bolje snašle, ali generalno ne možemo biti nezadovoljni - pričao nam je Elkasević dan nakon Sandrina finala i nekoliko sati prije nego što će se opet zaputiti prema stadionu Khalifa, ovaj put kao trener hrvatskog rekordera u bacanju kugle Filipa Mihaljevića.
- Čudna je ovo bila godina, uzeli smo malo veću stanku poslije lanjskog EP-a i prvi put smo otišli na pripreme izvan Hrvatske, a koliko je to bio plus, toliko je bio i minus. Odgovarali su nam topli uvjeti, ne znam bi li u Hrvatskoj to bilo tako, ali godina je bila jako čudna, problemi s ozljedama, pa nemogućnost da ulovi ritam, pa SP tek u listopadu... Sve je bilo čudno.
Sandrina je razina rezultata bila niža u odnosu na prijašnje godine, ostala je i bez ijedne pobjede u Dijamantnoj ligi. Edis kaže da će napraviti detaljnu analizu da utvrdi zašto je to bilo tako.
- Puno je tu sitnica. Najkritičniji je bio taj neki izostanak ritma, osjećaja za spravu, moram proanalizirati je li to bilo zbog velike stanke ili nečega drugog. Ali, taj ritam je bio najveći problem, on diktira i posloži sve.
Kaže da je Sandra sve bliže vraćanju sigurnosti koju je nekad imala.
- Pokazala bi to i u finalu da je nisu uhvatila leđa. Gledajte, mi smo to finale mogli otkazati i bilo bi pravilno da smo to napravili, jer ti ne znaš što će biti. Ja sam više razmišljao što će biti sljedeće godine ako se dogodi sra**. Osjećala je bol, to se vidjelo po njezinom hodanju i po prvom hicu. Nije to ono “nismo bili prvi, pa nas sada bole leđa”. Ona to vuče već godinama, samo to ide gore-dolje. Nekad je dobro, nekad nije.
Sandra će imati jako malo odmora, svega tri tjedna i odmah kreću pripreme za OI u Tokiju. Samo još nije poznato gdje će ih odraditi.
- Još ćemo vidjeti. Ako odemo u Split, to moraju biti uvjeti da se može bacati bez bure, u Medulinu imamo klasične probleme, kiša, bljuzga, vjetar. Od one dvorane u Zagrebu koju obećavaju od Rija, da možemo na suhom bacati, nema ništa. Opcija je da opet idemo van. Ne moramo ići u Ameriku, ali ne može ona trenirati na buri i kiši. Možda odemo u Tursku, to ćemo odlučiti naknadno.
Što je kao trener naučio iz ove, kako je sam naziva, čudne sezone?
- Možda je trebalo otkazati neko natjecanje koje nije toliko važno. Možda neku Dijamantnu ligu za koju nismo bili spremni. Ali, s druge strane Sandra živi od toga i ne možemo si to dopustiti. No, kako idu OI, neke će stvari biti drugačije.
Je li bilo razmišljanja da Sandra uzme jednu godinu odmora ili lakšeg ritma?
- Ova je godina bila neko lakše miksanje svega, s medaljom na kraju. Nikad nismo uzeli godinu stanke, pa da se tijelo oporavi, a glava odmori. Mi idemo drugačijim načinom. Nema kod nje zasićenja. Zasićenje će doći kad ona osvoji treće mjesto i bude to slavila. To će biti znak nečega. Ona je pobjednica i ne priznaje ništa drugo osim pobjeda. Kad prespava, onda joj je jasno da piše povijest, da je osvojila četvrtu medalju na SP-u zaredom. Nije to situacija da je uzela medalju, pa je nema tri-četiri godine nigdje, onda opet nešto osvoji, pa svi slavimo njezin povratak.
Razmazila nas je Sandra sa svim tim zlatima.
- Da je imala zlato-srebro-zlato-srebro, ovo bi bilo normalno. Ali, s obzirom na to da je navikla ljude na zlata, sada je sve drugo razočaranje. A nije uopće tako.
Sandra je na početku sezone objavila da njezin trener ima ponudu izvan Hrvatske i da bi mogao otići. Što na to kaže Edis?
- Sve ostaje po starom. Neće se tu ništa promijeniti. Idemo dalje.
- Pa najbolje da me sad još i on ostavi. Pitajte ga smije li - ubacuje se Sandra uz smijeh, a Edis ozbiljno nastavlja:
- Da nema Sandre, ja ne bih bio u Hrvatskoj. Ne bih ja to više radio. Zašto bih to radio? Moram sve proći na najteži i najgori način, dokazivati se i što mi kažu nakon svega? Ajde opet. Svake godine se dokaži ispočetka.
Elkasević je među trenerima koji su na plaći Grada Zagreba, ali razlike među njihovim plaćama su u nekoliko stotina kuna. Bez obzira radi li se o treneru koji je iskovao olimpijsko zlato ili o onome koji odradi sat vremena dnevno u nekom klubu i ode kući.
- Grad Zagreb plaća 30 trenera u atletici, a koliko ih od tih 30 osvaja medalje? Ali, njima je važno hvaliti se da imaju 30 trenera. I onda se meni neki smiju jer rade šest sati tjedno, a ja radim ovako. Ja imam više od 200 dana priprema izvan Zagreba. Treba biti luđak za to, da cijelo vrijeme živiš u hotelu.
Boli ga kad mu nabijaju na nos da prima premiju od HOO-a.
- Pa ja od HOO-a imam samo honorar koji je privremen. Ako ne opravdam kriterije, sljedeće godine letim van. Moram se nekome ulizivati da me ostave u određenoj kategoriji. Blanka Vlašić ima dva trenera koje financira HOO. Blanka ima tri olimpijska zlata, a Sandra dva? OK, hvala, kad i mi budemo imali treće olimpijsko zlato onda ćemo tražiti plaću za drugog trenera - cinično zaključuje Edis.
Svake godine naivno vjerujemo uvijek istim obećanjima
Puno frustracija kod Edisa izaziva odnos određenih institucija prema Sandri.
- Otišli smo na druge pripreme u Ameriku bez fizioterapeuta, bez pomoćnog trenera, i bez da nam se itko javio i pitao nas treba li nam išta. U prosincu nam je obećano da ćemo imati sve što nam treba. HOO je riješio sve, svaka čast, Hrvatski atletski savez je isto riješio svoje i sad imamo Zagrebački savez koji je trebao biti treća komponenta. Sandra je velika sportašica i ne može sve ići na HOO i HAS. Nije poanta da odemo u Ameriku, pa da nam se kaže: “mi sada nemamo, moramo čekati Izvršni odbor koji je u travnju, pa u lipnju, pa u kolovozu, pa na kraju u listopadu”. To je sve klasična hrvatska priča. Uvijek ista stvar. I sad će opet ispasti da nama nešto fali i da su svi drugi krivi. Nisu drugi krivi. Samo mi naivno svake godine vjerujemo istim obećanjima.