Želja za još medalja, želja da bude najbolji u sportu koji je u Hrvatskoj i prije i nakon njegovih medalja bio premali da mu to omogući, odvela ga je pod slovensku zastavu. Puno je onih koji razumiju njegovu odluku, ali barem je jednak, ako ne i puno veći broj onih koji mu to nikad neće oprostiti. Iako ga ne bi prepoznali da ga sretnu na cesti, a o biatlonu i onome što on zahtijeva znaju otprilike tek da se “tamo trči na skijama i puca pa se to valjda može jednako raditi i doma”. Ne može, ali Jakov Fak je bio svjestan i kad je donio odluku i danas da to mnogi ne shvaćaju, iako se o njegovu slučaju dosta i pisalo i razgovaralo.
Jeste li doživjeli neke neugodne situacije u Hrvatskoj, s “običnim” ljudima nakon svoje odluke?
- Ne. Niti jednu, hvala Bogu.
Osjećate li da vas ipak drukčije gledaju ako vas prepoznaju?
- Vjerojatno da, ali ja to ne mogu promijeniti. Moram od nečega živjeti, ovo je moj životni poziv i jednostavno moram tako. Nisam tražio novce, tražio sam da mi se dovede trener koji me doveo do medalja koje sam osvojio. Oni su stalno pričali “bit će, bit će”, a na kraju nije bilo i ja onda ispadam izdajnik, a u biti su oni izdali mene.
“Oni” su čelnici Hrvatskog biatlonskog saveza. Je li uopće bilo realne šanse za vaš ostanak u Hrvatskoj?
- Bilo bi je da se nakon ZOI u Vancouveru dogodilo neko čudo i da je Hrvatski biatlonski savez opet pripojen Hrvatskom skijaškom savezu, tako da mogu razgovarati s nekim ozbiljnim, nekim kao što je, recimo, Vedran Pavlek.
To se, naravno, nije moglo dogoditi, znači da nije bilo šanse?
- Uvijek se nadaš da se može nešto promijeniti, da možeš napraviti nešto i uz te ljude koji su u Savezu. Meni oni ne bi smetali, iako mislim da ništa dobro nisu napravili ni za mene ni za biatlon, da su mi doveli tim s kojim ću raditi i da se nisu miješali u naš posao.
No, to je još jedna od nemogućih situacija...
- Da, nemoguće bi bilo da se ne miješaju.
Što vas je ili tko najviše razočarao?
- Razočaralo me što čelnici HBS-a nisu ispunili svoja obećanja. Svi koji su bili u Vancouveru sjećaju se izjava predsjednika Županića “riješit ćemo to, dovest ćemo Velepeca u Hrvatsku” i na kraju u toj svojoj ludosti i sam počneš vjerovati u takve stvari. Ali nisu se dogodile, a ja nisam mogao napraviti ono što osjećam da mogu bez ekipe s kojom su mi dobri rezultati zajamčeni. S trenerom Urošem Velepecom sam u prvoj godini rada postao svjetski juniorski prvak u ljetnom biatlonu, zatim sam osvojio medalju na SP i potom medalju na ZOI. Znam, nije bilo medalja u Svjetskom kupu, ali ove godine sam i to napravio s njim.
Jeste li ikad u proteklim mjesecima posumnjali u ispravnost svoje odluke?
- Meni je žao zato što je jedno kad imaš priliku zastupati svoju zemlju, a drugo je kad si jednostavno prisiljen ići u drugu zemlju i nastupati za njih. No, ja sam prihvatio tu činjenicu i mislim da je dosta ljudi u Hrvatskoj shvatilo zašto sam otišao u Sloveniju i prihvatio dvojno državljanstvo. Nisam mogao raditi s ljudima iz Hrvatskog biatlonskog saveza i to je bilo neizbježno, a onaj tko uperi prstom u mene, treba preispitati stajališta. Nisam ja izdao nikoga, nego su izdali mene.
Na vaše riječi da vam je žao što više ne nastupate za Hrvatsku sasvim sigurno je dovoljno onih koji će reći - da je doista tako, ne bi otišao, zašto sad “plače”?
- Razumijem i to. Sve je to jako jednostavno kad nisi u koži tog sportaša i kad ne znaš koliko toga si se trebao odreći i čega ćeš se sve još odreći. Ovo je sport bez velikog novca, može se živjeti od njega ako si dobar, ali dobar ne znači samo se pojavljivati u Svjetskom kupu. Mogao sam tako nastaviti u Hrvatskoj, biti oko 50-60. mjesta, ali ja to ne želim, ja težim biti najbolji.
Zastao je i ispravio se...
- Ja želim biti najbolji.
Jeste li se tada s nekim savjetovali oko odluke, je li netko mogao ili jest utjecao na nju?
- Ne, to je bila samo moja odluka. Bilo bi bez veze da sam slušao savjete drugih jer ako bi to bila pogreška, mogu kriviti samo sebe, nikoga drugoga. I tako želim da bude. Jedno je kad sve osjetiš na svojoj koži, a drugo kad čuješ tuđa iskustva. Ona ti mogu služiti samo kao nekakav orijentir.
Jeste li tijekom ove sezone imali ikakve kontakte s čelnicima HBS-a? Jesu li vam, primjerice, čestitali na prvom postolju Svjetskom kupu?
- Čestitali su mi, ali meni to ne znači ništa. To su pokušaji ostajanja u dobrom kontaktu sa mnom, ali radi čega? Zato što su mi zagorčali život? Bez veze mi je trošiti riječi na njih. Biatlon očito ljudima u Hrvatskoj nije baš zanimljiv, ali oni će ga uništiti do kraja. Dođem doma u Mrkopalj i vidim da taj savez ne funkcionira kako spada, dođem na državno prvenstvo i to izgleda kao da se skupilo 20 ljudi, pa se idu malo skijati.
Sezonu ste na kraju završili na 24. mjestu u ukupnom poretku, kao najbolji slovenski biatlonac (Klemen Bauer je 32). Što vam još nedostaje za ulazak u vrh?
- Prije svega malo više zdravlja i to bi bilo to. Sad ću imati dosta vremena za pripremu za sezonu. Problem je samo pametno raditi, nije dobro niti pretjerati. Treba i jako dobro osluškivati svoj organizam. Ako u tebi gori želja, uvijek ćeš željeti sve napraviti, ali ipak treba imati toliko razuma da ne pretjeraš.
Koji ćete cilj postaviti za sljedeću sezonu?
- Postavit ću si isti cilj kao uoči ove sezone jer, bez obzira na to što sam do ozljede bio točno tamo gdje sam želio, činjenica je da je sezona trajala i dalje i da na kraju nisam bio u 15.
A postolja? Prva pobjeda?
- Ako dođe - dođe, ako ne - ne.
No, jedva da mu je to i prešlo preko usana, a već je započeo novu rečenicu:
- Ali vjerujem, zapravo, uvjeren sam da će i to doći.
Bez ikakvih potpitanja, sam je ponudio objašnjenje svoje uvjerenosti:
- Došao sam do stanja kad sam dosta samouvjeren. Neću, naravno, tvrditi da ću baš u toj i toj utrci osvojiti medalju, ali sam toliko siguran u sebe i vjerujem da mogu izvući i više od svog maksimuma u danom trenutku.
Kad očekujete da ćete doći na svoj sportski vrhunac?
- Može to biti već iduće zime ili one sljedeće. Mislim da je blizu.
- Ne. Već sam nekoliko puta rekao da si najveći pritisak zapravo mogu stvoriti sam. Sve to ovisi od čovjeka do čovjeka, ali mislim da meni drugi ne mogu stvoriti preveliki pritisak.
Imate li sad u Sloveniji sve što vam treba za ostvarenje sportskih ciljeva?
- Da. Ali sve se to uvijek može nadograđivati i usavršavati, ja težim tome, moj trener teži tome, šef servisa teži tome i to je normalno. Nama ove sezone nije falilo ništa da ispunimo naše programe i ne vjerujem da će nam faliti. Svjestan sam da što budu bolji rezultati, to će biti i više novca i svega i bit će svima lakše. Svi mi težimo prema tome i zadovoljan sam što je takva energija, što se stalno gura naprijed, nešto novo, nešto bolje...
Kompletan intervju pročitajte u Sportskim novostima!