Na velikim natjecanjima misli često odlutaju u neka prošla, skloni smo kazati, bolja vremena. Iako nisu, nisu nužno, ali...

Godina je 2010., SP u Japanu, jaka ženska reprezentacija pod vodstvom nažalost nedavno tragično stradalog Miroslava Aksentijevića, tu su Maja Poljak, Mia Jerkov, Senna Ušić, Ana Grbac... I mlada Sanja Popović. Devet je godina prošlo, no i tada je Sanja bila dobri duh reprezentacije. Nedavno sam među duboko spremljenim stvarima pronašao platnenu kockastu crveno-bijelu narukvicu, koju je Sanja tada ‘posebnom tehnikom’, upaljačem, svima u timu stavila oko ruke, i koja se samo škarama mogla raskinuti. Puna pozitivne energije, prštala je i tada i sada, na ovom EP-u za koje kaže da joj je zadnje, ali...

Na ovu ju je akciju izbornik Daniele Santarelli zvao još u proljeće, znao je da mu treba, iako ju je tada zvao kao primačicu-pucačicu, i koristio je, ali vrlo malo na toj poziciji tijekom Zlatne Europske lige. Onda ju je, u drugom dijelu ljetnih priprema, za EP, prekomandirao na korektora, kao alternativu Samanti Fabris, nakon što je s popisa otpala Katarina Luketić.

Trening nikad problem

Tri je utakmice na ovom EP-u 186 cm visoka Sanja, koja loptu u skoku dohvaća na 291 cm, ulazila s klupe tek kao dio taktičke izmjene dijagonala, zajedno s mladom Leom Deak, kada su mijenjale na par poena Samantu Fabris i Bernardu Brčić. Da bi konačno dočekala svoju šansu da ‘samostalno’ uđe kao Samantina zamjena u drugom setu susreta protiv Rumunjki, gdje smo ‘opasno visili’.

I svu je onu svoju pozitivnu energiju koju širi iza klupe pretočila na teren. Ona je najzaslužnija za pobjedu, no isto tako, jutro kasnije, na fakultativnom treningu, eto nje na terenu.

- Nikad mi nije bio problem treniranje, znam koliko je to važno, dugo sam u ovom poslu.

Da, to je ona, jednostavna i neposredna. Profesionalka. Koja se maksimalno podredila kolektivu, iako je njezino iskustvo u odnosu na više od pola reprezentacije ogromno.

- Znam koja mi je uloga, i nemam problema s time. Iskreno, nisam niti očekivala da ću toliko igrati, ali kada sam već dobila šansu... Znate, uživam u odbojci, ničime nisam opterećena, baš se igram i to mi je super. I ako sljedeće utakmice opet neću igrati, nema veze.

Ide u svoj 18. klub

Kako je krenulo, možda će uskočiti i na nekoj drugoj poziciji, primačice-pucačice možda?

- Možda, zašto ne, mogu ja i to odigrati ako treba, dat ću sve od sebe, barem sam u to sigurna. Glavno da ekipi ide dobro, da pobjeđujemo.
Sanja, kraljica, Rumunji su je sada dobro upoznali, jer - kada završi ovaj EP i krene klupska sezona gledat će je u svom klubu Alba Blaj. To joj je 18. klub u karijeri, nakon što je 1998. ova 35-godišnjakinja krenula iz Kastva, i od tada igrala u šest jakih odbojkaških država, Italiji, Turskoj, Rusiji, Poljskoj, Češkoj i Koreji.