Objave koje akreditirani novinari dobivaju putem službe za medije govorile su o 5.000 gledatelja na ženskoj utrci u srijedu i duplo više na utrci koja je na programu bila u četvrtak, a Crveni spust tada su krotili slalomaši. Oni skeptičniji radije će se služiti vlastitom prosudbom, pa govoriti o dvostruko manje Zagrepčana koji su pohodili dvodnevni program Svjetskog kupa u Zagrebu. Ajmo uzeti negdje sredinu i zaključiti da je dva sljemenska dana pogledalo oko 10.000 navijača.
I kako se god uzme, najmanji je to broj ljudi koji su stigli na Sljeme otkako ova utrka postoji.
Je li, pri tome, ovo najslabija utrka do sada? Pa i nije.
Ovaj sport i Hrvati nisu bili u nekoj ljubavi dok se nije uprizorila Janica Kostelić, a nešto kasnije počeo dominirati i njezin stariji brat Ivica. Skijanje je bilo na marginama u državi bez pravog skijališta, bilo je skijanje zabava za one bogatijeg džepa, od kojih ih je, takve su bile procjene, oko 300.000 odlazilo za vrijeme skijaškog tjedna na neku od slovenskih, austrijskih, talijanskih ili francuskih zimskih oaza.
Baš u vrijeme tog skijaškog tjedna, što je bio jedan od apsurda, Sljeme je organiziralo svoje utrke Svjetskog kupa. Oni istinski skijaši i dalje su nastavili skijati po razvikanim europskim skijalištima, a Sljeme se pretvorilo u pučku zabavu. S besplatnim prijevozom, grahom i koncertima na Krumpirištu i ponekad suludim tulumima za neke nove elite. Koji su nerijetko završavali u jutarnjim satima.
Najveći nagradni fond
Blizina velikog, milijunskog grada, ambiciozni gradonačelnik Milan Bandić i šef cijele priče Vedran Pavlek od Sljemena su pokušali napraviti najbolju utrku Svjetskog kupa. Ona to, doduše, nikada nije postala, iako je imala najveći nagradni fond, iako su skijaši i skijašice odsjedali u hotelu s pet zvjezdica, iako su se zatvarale ceste po gradu dok je put Sljemena kretao konvoj sa skijašima. Iako je cijeli šušur koji je pratio ove utrke ponekad prerastao u razularene orgije, uz servirane delicije za koje puk - koji nije bio u šatorima, nego na Krumpirištu - nikada i nije čuo.
Bilo je to previše. I nepotrebno. Pavlek godina trubi da iza sve te ekstravagancije stoji 80 posto proračuna koji pune sponzori iz realnog sektora, iako je uvijek u pozadini te priče stajao Grad.
Lani se slavilo 50 godina Svjetskog kupa, Zagreb je bio dom svih živućih skijaških legenda, a skijalo se i kroz samo središte grda, niz Bakačevu do Trga.
Uglavnom, u svim tim godinama u kojima se nije štedjelo i gdje je sve bilo puno hohštapleraja, cijela priča bila je upravo suprotna onome tragu koji su inicirali Kostelići.
U međuvremenu Kostelići više nisu bili dio svjetskog skijanja, postali su dio povijesnih knjiga, a oni koji su dolazili, nisu bili te klase. Proračun Sljemena s vremenom je padao, pa je danas, ako je vjerovati nekim procjenama, spušten ispod 20 milijuna kuna (priča se o 19,5 milijuna kuna), još uvijek su tu sponzori koji nisu javni, ali i dalje je tu negdje Grad.
Nekad je manje više
I prvi se puta na početku 2018. godine Sljeme pretvorilo u normalnu utrku. Nema više razina šatora, ostao je samo čuveni Platinum, nema više Golda, središnja tribina za trećinu je skraćena, a nema više niti “celebova” svih vrsta, koji će predstavljati svoje nove zimske kreacije i rado se nasmiješiti kameri.
Ušli smo u novo vrijeme. U vrijeme u kojemu nema redova na Mihaljevcu za autobuse koji voze gore, u vrijeme kad su Hrvati sekundama daleko od finalnih vožnji, u vremenu kad su Kostelići još uvijek marketinško pogonsko gorivo za utrku, iako, a to je pokazala i ova godina, to možda i nije trebalo biti tako.
K vragu, gosti Zagreba bili su sportašica (Mikaela Shiffrin) i sportaš (Marcel Hirscher) koji su najbolji u sportu kojem su bave. I ne samo to, oni su sposobni ove, olimpijske godine biti i najbolji sportaši svijeta. Toliko su dobri. Taj medijski potencijal, na žalost, nije dovoljno iskorišten.
Ne dijeli se više grah uz stazu, sada je suha ponuda, nema niti energije koja je pratila ovu utrku u njezinim začecima, ali ova je utrka dobra stvar. U skromnijem ozračju, ali jako važna da ostane među nama. Ne samo kao ostavština dvoje genijalnih sportaša, nego i kao naš prozor u svijet.
U kojemu se ne moramo truditi biti bogatiji od najbogatijih jer to je samo dokaz koliko smo zapravo siromašni. Tako su nas gledali oni bogatiji svih ovih godina.
Zagreb je dobra priča. Važna i za Svjetski kup, koji je u godinama te također pomalo umoran i daleko je od svojih najboljih sezona. I on se sudara s nekim novim vremenom, u kojemu je sve brže, sve manje važno i sve u isto vrijeme jako važno.
Ovo Sljeme je bilo, možda prvi puta, priča o sportu. Samo o sportu. Bez dodataka. Koji su važni kad nemate što ponuditi na stazi. Tijekom godina ovdje se, međutim, više govorilo o zabavama u Platinumu, nego o Janičinoj vožnji bez štapa i rukavice.
Nekada je manje više. Često je tako. Sa Sljemenom svakako.