Ponašanje naših igrača bilo je za svaku osudu, ali kako u nekim stvarima ne treba kvariti idilu, dosta smo toga odšutjeli tijekom natjecanja, ali bilo bi nepravedno ne spomenuti neke stvari.
Naravno, ne idu svi, kao recimo Vori, Štrlek, Stevanović, Marić, Cindrić, Mamić, Horvat, pa u ovom slučaju i Stepančić (neka tako i ostane), u tu priču.
No, nije normalno da se kapetan reprezentacije Domagoj Duvnjak nakon ozljede, osim za televiziju koja je prenosila utakmice, nijednom ne pojavi pred hrvatskom javnosti, koja se tako sjajno odnosi prema njemu. Istina je da mu nije bilo do života prva dva dana nakon ozljede, ali kasnije je za to bilo vremena i mjesta. No, on nije osjetio za shodno, što je svakako sramota.
Ne može to zabraniti Kiel, ne može EHF Duvnjaku biti važniji od hrvatskih medija, niti je skrivanje stil kako se treba ponašati naš najbolji rukometaš. Treba se ugledati na Nikolu Karabatića, koji je uoči utakmice s Hrvatskom imao konferenciju samo za hrvatske novinare, a nije morao. Hrvatska javnost zaslužila je čuti što Duvnjak misli jer on je kapetan te reprezentacije.
Da stvar bude gora, ni njegov šogor Marko Kopljar nije bio rječit, kao ni na terenu, pa je tako našeg mladog kolegu pitao “za koga je izjava” i kad je saznao, odgovorio sa “ništa od toga”. Mi, naravno, nećemo propasti zbog toga, ali takvo bi ponašanje u svakoj normalnoj reprezentaciji moralo biti sankcionirano jer, da stvar bude zanimljivija, Kopljar je uvijek u SN imao vrlo pristojan tretman. No, dobro, zna on valjda...
Čupić je bježao ispod reklama u mix-zoni da ne mora pred novinare u Splitu (?!), Buntića i Musu nitko više i ne pokušava pitati bilo što...
Nedopustivo je bilo da Lino nije obrazložio ni jednu izmjenu u sastavu kada je napravljena, a trebao je, baš kao što je trebalo čuti sve koji su ulazili u sastav, a to je ponekad bilo nemoguće. Isto tako, nije bilo OK da se nakon prvog kruga natjecanja Lino Červar iz Splita uputi sam u Zagreb i preskoči novinare. Makar je Lino to, ukupno gledajući, odradio bolje nego ikad.
Kao medij koji je s razlogom davao golem prostor Euru jer je to veliko natjecanje i jer je Hrvatska u rukometu to što jest, zaslužili smo i mi, kao i svi drugi, malo više pristojnosti članova reprezentacije. Može se njima ne sviđati što netko napiše, kao što se nama ne sviđa kako oni nekad igraju, ali mi se, za razliku od njih, pojavimo na svakoj akciji i pokušavamo dati svemu tome tretman koji zaslužuje. Nekad bude bolje, nekad gore, ali zar oni ne igraju tako pa im ne smeta.
To ponašanje i samovolju bilo kojeg tipa treba bez iznimke pretvoriti u profesionalan odnos, baš onako kako oni znaju u svojim inozemnim klubovima. Obećanja da će se dogoditi, slušali smo godinama, ali nismo dočekali rješenje.
Ako neki Karabatić sat vremena stoji u mix-zoni i odgovara na pet jezika, ako Zachrisson, dok njegovi skaču, 40 minuta u mix-zoni razgovara sa svojim novinarima, to mogu i naši. A ako je to njihova privatna zabava, onda bi i to trebalo reći. Dosta je bilo!