To je pobjednički mentalitet koji se godinama gradio, to se vidi. Jer kad zabiješ gol u 94. minuti i trčiš po gol uvjeren da možeš pobijediti, sve je jasno. Te je riječi nakon dramatičnog završetka utakmice na Opus Areni, gdje je Dinamo bod iščupao pogotkom Kulenovića, u eter odaslao Sergej Jakirović. Riječi su to, konačno, koje prate javni narativ stvoren nakon susreta s Rijekom u prošlome kolu i onom pobjedom iz penala, također u nadoknadi vremena. No je li to doista baš tako?
Činjenica je da je Dinamo, otkad je Jakirović preuzeo klupu "modrih", u završnim minutama utakmice u svoju korist okrenuo čak tri (!) utakmice kontra Osijeka, za ukupno šest bodova, zatim Lokomotivu za preokret i trobod, potom je u Varaždinu spasio bod, da bi, dakle, Brodić bod pretvorio u tri kolo prije ovoga.
U zbiru, Dinamo je u tom intervalu na svoj mlin usmjerio čak 12 bodova. No, ruku na srce, neke je pobjede i gubio u finišu utakmica, što postavlja jasno pitanje: radi li se doista o šampionskom genu ili je na sceni ipak i određeni prstohvat - stihije?
Nepoznanice
Za ovu analizu, nećemo u svaku utakmicu ulaziti zasebno. U obzir ćemo uzeti posljednje dvije. Prvu s Rijekom u Maksimiru, gdje su "modri" doista otpočetka stvorili koncept igre u kojem su se jasno vidjele namjera i ambicija, što je na koncu i donijelo Godin penal za Brodićevu egzekuciju, ali ujedno i ovu partiju u Osijeku, vrlo važnu za širu sliku.
Naime, dojam je jasan: Jakirović se na Opus Areni vratio nekoliko tjedana unazad, opet pokazujući da teško stvara okvir igre vrijedan kontinuiranih napada, kontrole i dominacije, te se uvelike oslanja na, hajmo reći, svoj šalabahter, tu očito riječ godine u maksimirskim odajama.
Teško je, eto, prihvatiti izjavu o pobjedničkom mentalitetu kada si praktički dobrih 80 minuta u podređenom položaju, sve od negdje desete minute susreta pa tamo do 80. i neke, kada kreće "all in" varijanta izazvana činjenicom da si u minusu. Teško je, nadalje, prihvatiti fakt kako Jakirović i dalje ustraje na istom odabiru igrača, iako posljednja dva dvoboja pokazuju da na klupi ima jaki "štih", koji može riješiti partiju.
Osvježiti kadar
Zašto, recimo, na klupi sjedi Ronaël Pierre-Gabriel, nakon dva odlična ulaska u igru i a propos činjenice da je Ristovski praktički u non-stop pogonu i čeka ga susret s PAOK-om, s obzirom na to da francuski bek - doveden kao pojačanje, a ne prinova! - nema pravo nastupa? Zašto ustraješ na Kaneku dobrih sat vremena kada se nakon prvih pola sata igre vidi da logika s intencijom igre na oba krila ne funkcionira s njim u sastavu?
Zašto se mijenja Sučić kada je Mišić na Pampasu spremniji na izmjenu, a onda se Ademija gura visoko, pa negdje od 60. do 75. minute Dinamo u sredini ima krater, presing se raspada, a igrači Osijeka u središnjici terena primaju loptu ne u pritisku, nego, dapače, s prostorom u perimetru širokim pet metara, čime i dolaze do situacije da riješe dvoboj?
Pampas je bio važan
Zašto, konačno, ako se vidi da momci gore, otpočetka ne krenu Brodić i/ili Kulenović, nego se inzistira na Petkoviću, koji zamjetno igra slabu utakmicu? I zašto, na kraju, u času kada vidiš da stvari ne funkcioniraju, ne mijenjaš stvari već na poluvremenu, nego ustraješ na nefunkcionalnom, plahom i sterilnom planu sve do 60. minute utakmice?
Dinamo je, reći će optimisti, u dva derbija osvojio četiri boda te je i dalje pri vrhu, s najtežim rasporedom. Stoji. No Dinamu je nakon Betisa i Rijeke ovo bila ključna utakmica: slijedi PAOK, a zatim Slaven Belupo u Maksimiru i Rudeš u gostima, čime bi se donijela puna "kamara" bodova uoči reprezentativne stanke i pripreme za dupli derbi s Hajdukom. Zato je Pampas bio važan. Za kontinuitet pobjeda, etabliranja širine kadra, kao i, na kraju, bildanja tog šampionskog mentaliteta o kojem Jakirović priča...