Carlosu Alcarazu, prema svemu sudeći, žurilo se u finalu Wimbledona kako bi stigao pogledati dvoboj između njegove Španjolske i Engleske za euro-titulu. Zato je Novaka Đokovića pomeo za samo dva i pol sata, za svoju treću najbržu pobjedu na ovogodišnjoj smotri u All England Clubu.
Španjolac je manje vremena na terenu proveo samo u mečevima protiv estonskog kvalifikanta Lajala i Australca Vukića, dok mu je najveće probleme na putu ka drugoj vimbldonskoj tituli i ukupno četvrtom Grand Slam naslovu napravio Frances Tiafoe, jedini s kojim je odigrao pet setova.
Što, stoga, reći o predstavi Novaka Đokovića? Srbin je djelovao potpuno inferiorno i nemoćno spram Španjolca, sve što mu je polazilo za rukom u prethodnim mečevima, protiv Alcaraza ga je izdalo. Naravno, zato što je na drugoj strani stajao Carlos Alcaraz, a ne netko drugi.
Ruku na srce, Đoković vjerojatno nikad nije imao lakši ždrijeb i put do finala Wimbledona. Kopriva, Fearnley, Popyrin, Rune, De Minaur (predao prije početka), Musetti.
Zvuči kao put do finala Banja Luke, a ne najvećeg teniskog turnira na kugli zemaljskoj. O prvospomenutoj trojici ne trebamo trošiti previše riječi kako bi opravdali prethodnu konstataciju, dok za Norvežanina Runea treba naglasiti da je daleko od vrhunske forme, De Minaur mu je, kao što smo već napisali, predao bez borbe, a upravo je to bio razlog zbog kojeg je Đoković bio potpuno spreman za i dalje nedoraslog Musettija.
Đoković je prvi ATP naslov u karijeri osvojio 2006. u Amersfoortu i to je zadnja godina da u sredini srpnja nije osvojio niti jednu titulu
A onda se pojavio Carlos Alcaraz i pokazao kako trenutačno stoje stvari u teniskoj hijerarhiji. Španjolac i Jannik Sinner su na vrhu, Đoković im gleda u leđa, slijedi "prazno", "prazno", pa onda svi ostali...
Đoković se posljednjih godina držao na teniskom olimpu (ili barem pri vrhu) samo zato što nije imao jaku konkurenciju. Zadnji naslov, 24. ukupno, osvojio je prošle godine na US Openu, a nekako smo uvjereni da će mu to biti i posljednji! U tri ovogodišnja nastupa na najvećim turnirima stizao je do četvrtfinala (Roland Garros), polufinala (Australian Open) i finala (Wimbledon), ali do titule još nije došao. Ne Grand Slam titule, nego naslova uopće... Đoković je prvi ATP naslov u karijeri osvojio 2006. u Amersfoortu i to je zadnja godina da u sredini srpnja nije osvojio niti jednu titulu.
Zadnjih nekoliko godina Đoković naglašava da mu "broj 1" na ATP-ovoj ljestvici nije prioritet, već su to, jasno, Grand Slam naslovi. Kao što smo već spomenuli, krajem prošle godine izbrojao je 24. naslov i u toj je kategoriji najbolji tenisač svih vremena, Rafael Nadal ima 22, Roger Federer stao je okruglih 20.
Za očekivati je da će Đoković pokušati još barem po jedanput na svakom od četiri velika turnira doći do naslova i nakon toga jednom zauvijek smotati žice reketa
Nakon teškog poraza u finalu Wimbledona nameće se pitanje kakvi su Đokovićevi planovi u budućnosti, odnosno o igračkom umirovljenju. Jer, bolje od ovoga ne može, a samo je pitanje trenutka kad slijedi streloviti pad. Protiv biologije se ne može, je*iga.
Nekako je za očekivati da će Đoković pokušati još barem po jedanput na svakom od četiri velika turnira doći do naslova i nakon toga jednom zauvijek smotati žice reketa. Jednostavno, Đoković živi od Grand Slam naslova. Kad njih više neće biti, neće biti ni tenisača Đokovića...