Hrvatska je na Euru. Niz sudjelovanja na europskim natjecanjima je neprekinut od prvog nastupa u Portugalu 1994. godine. Dogodine će biti 30 godina i to je jako lijepa brojka. To je bio osnovni cilj prije početka kvalifikacija. Hrvatska je druga u skupini 5 iza Nizozemske i to nije uspjeh. Bili smo slabiji od Nizozemaca u dvije utakmice i to je to. Dvaput smo dobili Belgiju, dvaput Grčku, Nizozemce nismo uspjeli ni jednom.
Samo naoko mirnije
Moramo biti realni i reći da kvalifikacije nisu bile dobre. Loše smo počeli, jedva dobili Belgiju u Hasseltu. Onda nas je presjeklo SP u Švedskoj nakon kojeg smo razočarani rezultatom i napretkom cijele prije mijenjali izbornika. Nakon Horvata na čelo tima došao je Perkovac, morao se uhvatiti u koštac s budućnošću, a to znači početi stvarati tim za ono što slijedi, a tu su nakon Eura koji dolazi, Olimpijske Igre u Parizu i SP kojem ćemo 2025. godine biti domaćini. Izabrao je Perkovac deset novih ljudi, bez nekih koji su trebali biti standardni ostao.
Uvijek je to tako u ovom sportu koji je postao gladijatorski. Za Nizozemsku je imao jedan trening, to je plaćeno porazom, onda se za Grčku i Belgiju dogodilo isto, no nije plaćeno na sreću i sada naoko ulazimo u mirnije razdoblje. Ali samo naoko, jer do listopada neće biti ničega, a u listopadu treba biti već potpuno načisto kako ćemo i s kim ćemo prema Euru. Taj Euro nije presudan ni po čemu, ali je Euro šansa da se postavimo na stare temelje, da vrlo izvjesne kvalifikacije za OI dočekamo spremni, a onda da se pokušavamo ubaciti u najbrže svjetske rukometne vlakove danas. Mnogi će reći da nam je tamo mjesto, mi ćemo reći da nam je bilo, a za to hoće li biti ponovo pokazat će vrijeme. U ovom trenutku nismo baš blizu eliti i samo budemo li tako razmišljali moći ćemo napredovati.
Isto i tim. Dakle, prikazali smo brojne pogreške protiv Belgije i Grčke. One nisu stvar samo vođenja, već rukometnih osnova i ako sami igrači koji su reprezentativci ne prihvate tu tezu, neće se moći ni popraviti u budućnosti. Misliti da sve rade dobro ili najbolje što mogu, može biti pogubno. Makar, ako je to najbolje, znači da bolje ne mogu. I Perkovac se tu mora odlučiti o mnogim stvarima i u njima biti vrlo konkretan. Evidentno je da nemamo obranu kakvu trebamo, da nemamo pivota kakvog bismo željeli, jer je Načinović još premlad, evidentno je da napadački sve radimo stihijski i na individualnu kvalitetu, da se pravila igre u napadu, napadanje u polukontri, napadanje na zonu bez lopte moraju postaviti kao čvrsta pravila, a ne da u te situacije uletava tko kako stigne. Četiri utakmice su poslale dosta odgovora tko može i na kakav način to radi, one će sigurno biti kriterij za budućnost, ali neće biti jedini, jer tko god mislio da je jednostavno bez treninga igrati ovakva utakmice nije u pravu, jer sutra da je sam na tom mjestu rekao bi da mu treba vremena.
Tako treba i Perkovcu koji mora riješiti neke stare navike, loše navike, koji nas mora ubrzati, jer ponekad smo spori kao da se spremamo za turnir veterana u Umagu. Nema više danas ‘stani na loptu’ pod svaku cijenu, nema lopte u pod, vođenja lopte u polukontri…
Čast, ali i odgovornost
To moraš moći napraviti na terenu inače te nema. Reprezentacija traži kud i kamo veći intenzitet igre, to nekad nije lako, jer igrači dolaze iz jakih ritmova i jakih klubova koji svaki dan igraju teške utakmice, ali to je jednostavno nešto što se mora i svatko mora biti pošten kada se prima tog posla. Jer uvijek je čast obući dres, i nema ljepšeg, ali je nositi dres i odgovornost u kojoj vrijede samo pravila tima. Ta pravila nisu pravila iz klubova iz kojih dolaze, osobna pravila bilo lija, nego pravila reprezentacije i to je nekad najteža stvar zbog koje nam nedostaje ono realno vrijeme da se stvari poslože kako treba.
Belgija nije bila loš protivnik, dapače. Igraju vrlo korektan rukomet. No, mi smo tu Belgiju morali dobiti lagano, a mi smo se mučili i da nije bilo Duvnjakovih 10 minuta u obrani 5-1 imali bismo velikih problema. Ima dobrih stvari, njima se svakako treba orijentirati. Cindrić je zabio skoro 20 golova u dva susreta, dobili smo vrlo dobrog Šoštarića na desnom krilu, Maraš je opet pokazao da kada se ‘upali’ može dignuti momčad, zanimljivo je reagirao Filip Ivić s kojim možemo riješiti ako je takav puno toga u vratarskom smislu održi li kontinuitet.
Duvnjakovih 10 minuta nam i dalje vrijedi nego 50 minuta mnogi drugih. Šteta je da u takvim odnosima snaga s Belgijom nismo mogli više vidjeti Antu Ivankovića, jer njegove mogućnosti u svakom smislu djeluju odlično. No staviti mladog igrača koji još nikad nije igrao na -4 protiv Belgije, nije imalo nikakvog smisla. Upravo zbog tih razloga nam treba vremena, utakmica bez rezultatske ovisnosti, treninga, dogovora i poštovanja pravila na kojima inzistira izbornik, koja su mnogima možda nebitna, ali su za shvaćanje tima jako važna. Nije sve ono što piše na zidu istina.
Postoje tri načina na koje se može gledati Belgija. Prvi je optimistični - pobijedili smo, napredovali smo u odnosu na Belgiju u kojoj smo istog protivnika dobili jednim golom razlike. Drugi je pesimističan, a kaže da smo se mučili, da smo primili 16 golova prvo poluvrijeme, da smo u drugom bili na -4 i da je malo toga valjalo u toj igri. I treći je realistični, a on kaže da je bilo najvažnije to dobiti, da je ovom timu falilo i treninga i pokoja utakmica, da bi pokazao više nego što jest. I sva tri mišljenja su točna, a konačni zaključak se ne mijenja. On je uvijek isti. Hrvatska mora bolje. Hrvatska ne izgleda dobro. Može li bolje to ćemo tek vidjeti.
Mi smo po tom pitanju uvijek optimisti, no taj se optimizam s lošim rezultatima razbio u posljednje vrijeme. Trebamo tu situaciju ponovo graditi, a to je jako težak put. Svi bi rado bili u njemu, što samo govori da je i te kako izazovno biti hrvatski izbornik, jer tu definitivno nešto dobro ima i tu ima argumenata za pokazati puno bolje stvari nego što smo pokazali u Egiptu, Montpellieru, Mađarskoj, Švedskoj i sada u utakmicama protiv Nizozemske, Belgije i Grčke.
Vrijeme nam neumitno šalje poruke ‘spustite se na zemlju i počnite raditi’, a dojam je da mi to i ne shvaćamo ozbiljno koliko bismo trebali. To je stvar koju moramo promijeniti. Samo od sebe se dogoditi - neće. Sad škare u ruke i pokret, nećemo više pričati samo o malo vremena za zajednički rad. I sami su svjesni da nije dobro, dakle, nešto treba mijenjati u glavama… Ništa bez glave, a na terenu je tek moramo pronaći.