Jedan "here we go" i jedan "here we no" iz objava Fabrizija Romana, strpljivo zaokružen transfer Ivana Perišića u Hajduk i brzopleto sfušan prijelaz Josipa Brekala u Dinamo, čine onu upečatljivu distinkciju koja gura "bijele" u ulogu favorita uoči proljetnog nastavka prvenstva. Nakon skoro dva desetljeća asketskog života na frituli, Hajduk objektivno ima sve za veliki šampionski revival: bodovnu prednost, zgodno ispoliran roster, talentiranog i u svlačionici voljenog trenera, navijačku euforiju, a sada i nogometnu ikonu par excellence.
Da ne zaboravim, ima Hajduk i ozbiljnog alkemičara u figuri Lukše Jakobušića.
Bit će to "veliki prasak"
Prije samo mjesec dana predsjednik je pred klupskom Skupštinom priznao da je Hajduk godinu završio u minusu od 12,5 milijuna eura, ali je nakon toga svejedno nogom otvorio vrata sljedećeg računovodstvenog kvartala i pronašao način da dovede pojačanja, prvo Laszla Kleinheislera, a sada i Ivana Perišića.
Što znači da će, na ovaj ili na onaj način, sezona na Poljudu završiti velikim praskom. Ali zadržimo se ovdje na comebacku Ivana Perišića.
Transfer je to iz one arhivske ladice s romantičnim povratcima umornih legionara.
Osamdesetih i devedesetih bila je to popularna disciplina: svi bi veliki Dinamovi i Hajdukovi igrači na odlasku u inozemstvo obećali publici da će karijeru završiti još jednom sezonom u najdražem dresu, ali na kraju bi se planovi razvodnili, život bi ih odvukao prema novim izazovima i samo su rijetki održali obećanja.
Zoran Vulić se, recimo, vratio iz francuskog Nantesa na vrijeme da osvoji titulu s Hajdukom i onda mirne duše objesi kopačke o klin.
Dva ljeta kasnije Marko Mlinarić je odigrao spektakularnu finalnu sezonu u Maksimiru u koji se, istini za volju, umjesto s crvenog tepiha u Cannesu morao vratiti blatnom obilaznicom preko Siska.
Nakon što je prošao više europskih liga Robert Špehar se u svojim ranim tridesetima vratio u Osijek da podigne rejting klubu i ligi. Oprostio se sa stilom, kao prvi strijelac HNL-a u sezoni 2003./2004. Među velikim nogometnim nacijama Južne Amerike ova je disciplina odavno prerasla u kult. Diego Maradona, Juan Roman Riquelme, Martin Palermo i Carlos Tevez morali su odigrati još barem sezonu ili dvije za voljenu Bocu Juniors da im srce na kraju karijere bude na mjestu.
"Debeli" Ronaldo nije se do te mjere opterećivao dječačkim nogometnim ljubavima, pa je umjesto Flamenga (čijim se navijačem predstavljao u javnosti) na kraju odigrao sezonu za suparnički Corinthians, zbog čega su ga mediji iz Rija de Janeira prozvali "fenomenalnim izdajnikom"
Danas je brazilska liga na izvjestan način groblje slonova: tamo je Marcelo (35) svoj matični klub Fluminense upravo odveo do titule Cope Libertadores, a kako ga ne bi gnjavila Z-gen mlađarija, društvo mu je na terenu činio Felipe Melo (40).
U matični Nacional iz Montevidea prije godinu i pol bio se vratio Luis Suarez, isporučio naslov urugvajskog prvaka, ali je ubrzo shvatio da bi bilo glupo ignorirati milijune koje mu i u veteranskim godinama klubovi nastavljaju bacati pred noge, pa se brzo evakuirao prema bogatijim odredištima.
Sljedeće sezone gledat ćemo ga u Beckhamovu dream teamu iz Miamija s Lionelom Messijem, Sergiom Busquetsom i Jordijem Albom.
Poput Luisa Suareza
Linije Suarezove i Perišićeve karijere na ovom mjestu postaju usporedive.
Tridesetsedmogodišnji Urugvajac vratio se kući na vrijeme da, kao u hitu, stavi pravu stvar na pravo mjesto.
Na pragu 35. rođendana Ivan Perišić povlači sličan potez, uz tu sitnu razliku da je nakon teške ozljede ovog proljeća osuđen na epizodnu ulogu, što u prijevodu znači da se diskretno obvezao ostati i sljedeću sezonu.
Nakon toga još će mu uvijek ostati dovoljno prostora za izlet u Saudijsku Arabiju ili Sjedinjene Američke države.
Kako god da se u nastavku odvrti Perišićeva priča, domaće natjecanje može samo profitirati.
U perspektivi, privući će novu publiku i sponzore, a možda motivirati i Luku Modrića, Ivana Rakitića, Domagoja Vidu ili Milana Badelja da posljednje krugove velikih karijera otrče pred navijačima hrvatskih klubova...