Ivan Leko već je tri i pol mjeseca trenera Hajduka, a pomaka nema. Svlačionica koju vodi ne izgleda kao momčad. I zato Leko nakon svake utakmice izgleda kao nesretan čovjek. Kada nakon više od 100 dana rada vidiš da nemaš ni momčad, ni igru, ni rezultate - moraš biti frustriran. Posebno ako si doveden kao trener pobjednik, koji će Hajduk povesti prema osvajanju naslova...
Postoje treneri koji nemaju željeni rezultat, ali majstorski skrivaju svoje nezadovoljstvo. Leko nije jedan od takvih. Leko je iznimno iskren i emotivan čovjek i trener, kada nešto ne valja ne traži alibije, premda ih na Poljudu ima pregršt, nego to priznaje neuobičajeno iskreno i izravno. Koliko god to i njemu štetilo...
Često se zadnjih tjedana ljudi pitaju koja je uloga Ivana Leke? Na terenu se ne vidi. Vidjela se ustvari samo u jednoj utakmici - na Lekinoj premijeri protiv Šibenika. Nije Hajduk izgledao impresivno, ali bilo je jasno što Leko želi postići sa svojih 3-5-2. Nažalost, kako je vrijeme odmicalo, Hajduk je u tom sustavu izgledao sve ranjivije i lošije, da bi kulminacija nemoći stigla u derbiju s Dinamom. Modri su unakazili Bijele...
Leko je nakon derbija priznao "poraz" i odustao od igre s tri stopera, prihvativši želju većine igrača koji se bolje osjećaju kad igraju s dva stopera u zadnjoj liniji, što su većinom i igrali u zadnje dvije godine. Hajduk je u takvom sustavu nešto dobio na rezultatu - izborio je finale Kupa, te nanizao pet utakmica bez poraza uz čak četiri pobjede - ali nije dobio kompaktnost igre i viziju. Rekli smo već, Hajduk ne izgleda kao momčad.
Može li Leko do kraja sezone stvoriti momčad? Realno - dosta teško. Imao je i pripreme i dovoljno kola da to napravi. Jedino što sada može je pripremiti momčad da u finalu Kupa protiv igrački daleko slabijeg Šibenika osvoji trofej koji će donekle pokriti probleme svlačionice. To je moć rezultata.
Međutim, osvojeni Kup neće ništa riješiti, neće Leki i Hajduku donijeti novu viziju. Lekina vrijednost se zna, provjerena je i dokazana na europskoj razini. Njegov Club Brugge bio je sjajan, dojmljiv i konkurentan čak i u Ligi prvaka. Igrao je nogomet s pregršt energije, okomitosti, brzine, slično kao što danas izgleda Marseille, s kojim je Igor Tudor oduševio Francusku. Na isti je način igrao i Lekin Royal Antwerp, koji je u Europskoj ligi igrom uništio Mourinhov Tottenham.
Zato nema smisla pričati o Lekinom trenerskom znanju i viziji. Ima Leko i jedno i drugo, samo je pitanje što od toga može provesti na Poljudu. Uobičajeno bi bilo reći da Lekin plan A nije prošao i da se treba okrenuti planu B. Samo, postoji problem. Leko je kao trener znao reći da plan B ne postoji, da postoji samo traženje načina kako poboljšati plan A. Neki neće prihvatiti takvo razmišljanje, ali ne može Leko pobjeći od sebe. Ne može nitko od nas.
Hajduk predsjednik Lukša Jakobušić i sportski direktor Mindaugas Nikoličius stoga imaju jasan zadatak za ljeto. Žele li belgijsku verziju Ivana Leke - dokazano pobjedničku - moraju mu iz temelja promijeniti krvnu sliku svlačionice. Ne pričamo o tri ili četiri igrača, pričamo o njih barem šest do osam. I to o igračima koji će se profilno uklapati u Lekinu viziju. Mladi, neustrašivi i rastrčani, željni rada i napretka.
Može li se toliki broj igrača pronaći u samo jednom prijelaznom roku? Chelsea je u zimskom prijelaznom roku potrošio oko 650 milijuna eura, a ne da nije dobio rezultat nego je dobio - kaos. Nije dobro kupovao. Uzalud i novac i svi skauti svijeta. Teško je takvo što (uspješno) napraviti i najvećima, pa kako neće biti i Hajduku?
Nikoličius je u prethodna četiri prijelazna roka doveo puno igrača. Pustimo kvalitetu na stranu, ali profilno se praktički niti jedan od njih ne uklapa nogomet koji bi želio igrati Ivan Leko. Je li Nikoličius u stanju samo tako promijeniti svoj pogled na nogomet i prilagoditi ga Lekinom? Ako je, ljeto možda i može nešto donijeti Hajduku. U suprotnom - nema teorije...
Lukšu Jakobušića stoga čeka vruće ljeto. Zadnjih dana mnogi ga nepravedno pribijaju na križ samo zato što ne žele realno pogledati u sve što je kao predsjednik napravio u dvije i pol godine koliko je na Poljudu. Zatekao je "mrtav" klub, očajnu momčad koja je od četvrtog mjesta i Europe bila udaljena 17 bodova. Sada je već drugu sezonu u nizu druga u prvenstvu - što nije bila punih osam godina - te je u prilici osvojiti drugi Kup u dvije godine, a to je pothvat kakav se čeka još od početka stoljeća.
Hajdukovi su juniori među četiri u Ligi prvaka, što je najveći hrvatski rezultatski doseg u povijesti juniorskog nogometa. Kažu nam ljudi koji često pohode Poljud da je razlika između Hajduka prije Jakobušića i ovog sada kao noć i dan. Klub već godinama nije bio tako posložen i uredan. Zimus je napokon doveo i trenera kojeg je sanjao dvije godine, uvjeren da s njim otvara vrata Europe i naslova prvaka. I ne postoji navijač ili predsjednik koji ne bi doveo Ivana Leku.
Međutim, u nogometu se na koncu sve svodi na izgled prve momčadi. Kada je ona u redu, pokrit će sve što u klubu realno ne valja, ali kada je u problemu potamnit će i sve što inače blista. Tako je već desetljećima i to se ne može promijeniti. Zato Jakobušića čeka najveći predsjednički izazov.
Pod svaku cijenu stati iza Ivana Leke i krenuti u brzi i žestoki remont svlačionice? Misija s puno rizika, pitanje koliko je uopće izvediva. Ili ostati u komfor zoni, pokrivajući se s drugim mjestima i dva finala Kupa? Izabere li ovo drugo, Ivan Leko će mu teško koristiti. Trener koji nije sretan ne može biti dobar trener...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....