Postoje utakmice, natjecanja, postoji ponekad samo jedan detalj koji promijeni karijeru sportaša. Mario Hezonja, kako god se ta karijera bude dalje razvijala vjerojatno će se uvijek vraćati u memoriji na epsku seriju Real Madrida i Partizana.
Sve ono što je naznačio otkada smo ga prvi puta svi skupa pogledali, otkako smo upijali highlightse ludih serija trica, još luđih zakucavanja, blokade na LeBronu, simultanki po Rusiji, moglo je pasti u drugi plan nakon vezanih pet utakmica koje je odigrao u četvrtfinalnoj seriji Eurolige.
Ne treba otići dalje od toga kako je hrvatski reprezentativac u odlučujućoj petoj utakmici bio uz Waltera Tavaresa, koji je zaštitni znak ovog Reala, jedini koji je mogao uz superveterane (Rodriguez, Llull i Fernandez) okrenuti Partizan. Jedino Hezonja i Tavares i naravno starci, u cijeloj galeriji od 15 igrača kojima rukovodi Chus Mateo, bili su u stanju odigrati najtvrđu i najtežu od svih utakmica u sezoni.
Predanost i stav
Iako, cijela serija odvela Hezonjinu košarku na novu razinu. Fokus na sto posto u obrani, na svakom skoku prijetnja, strpljenje u napadu, onaj instinkt koji se ne može naučiti, onaj instinkt koji se mora dobiti kroz iskustvo, instinkt u kojemu si u petorci koja radi nešto veliko i ti znaš da si i te kako dao ne jednu, nego obje ruke, da si tu za sve. I za svakog do sebe.
Marca je sljedećeg dana izašla s opisom Hezonjine igre, “zbog predanosti i stava, nečega neočekivanog, bio je to Super Mario”.
S tom konstatacijom Marce moglo bi se polemizirati zbog onog dijela o tome kako je sve bilo - neočekivano.
Mario Hezonja bio je čudesni klinac nevjerojatnih fizičkih mogućnosti i velikog samopouzdanja. Bio je onaj kod kojega je samo trebalo čekati da se kompletni paket spoji i krene isporučivati u serijama.
No znate kako je to u životu. Mario Hezonja, jednostavno, nije imao razvoj kakav je njegov potencijal zasluživao. I to ne iz svoje krivice, on je naporno vježbao, bio je sav u košarci i satima koje je provodio po dvoranama i među utezima. Orlando, koji ga je draftirao, međutim, nije neko ludilo od organizacije, i Hezonja nije imao leđa za svoj razvoj. Postao je tek lottery pick s kojim se uvijek može trgovati, a pri tome nitko u tom trustu mozgova - kojima je glavno doći na posao prije od kolege, a što će na tom poslu raditi, manje je važno - nije znao kako će od Hezonje napraviti igračinu.
Zapravo, nije samo s Hezonjom takav slučaj, zapeli su u tom NBA klubu na klasičnoj priči o prelasku iz juniora u seniore u kojemu se zagubi valjda 80 posto talentiranih klinaca, na ovoj ili nižim razinama.
I tu je Mario Hezonja stavljen u NBA ladicu iz koje nije bilo izlaza, niti u New Yorku, niti u Portlandu.
A on je iznutra gorio kako bi pokazao da je puno više od highlightsa. Kad mu se javio Panathinaikos, nije oklijevao, a najmudriji potez karijere bio mu je odlazak, zajedno s Velimirom Perasovićem u Uniks. Tu je skinuo sa sebe sve utege i počeo se osjećati kao igrač koji niže pobjede i u svakoj od njih je najvažniji ili jedan od najvažnijih.
Dogodilo mu se to prilično kasno. Tek s 27 godina.
Ponuda Reala bila je na stolu proteklog ljeta. I premda je iza sebe imao potvrdu da može raditi ozbiljnu razliku u Euroligi, stigao je svlačionicu u kojoj je bilo 15 igrača, od kojih je svaki mislio isto. I neki veterani, koji su znali kako se pobjeđuje. I kako se traje u kontinuitetu.
Kad se priključio Real Madridu ostavio je iza sebe Eurobasket u dresu Hrvatske, a to je ljeto i reprezentacija upoznala jednog novog Marija. Smijao se, bio je pozitivan cijelo vrijeme i uživao je. Na terenu je i dalje tražio kontinuitet.
Vrijeme najbolje pokaže
Jer i to je dio košarke koji se mora naučiti. Kako biti u momčadi u kojoj su svi veliki i dobri, stalno na razini. Prvi dio sezone Reala bilo je školovanje za novu stepenicu.
Školovanje da bude jedan od udarnih kotačića u sistemu. Nakon što je naučio biti glavni u Uniksu.
Koliko je netko talentiran najbolje će pokazati vrijeme u kojemu će moći postati sposoban preskakati stepenice i odlaziti na novu razinu. Mariju Hezonji za to je trebalo tek pola sezone Real Madrida.
Serija protiv Partizana pokazala je da je on sada sve. I udarna igla, ali i igrač za momčad. Ruka koja ne pušta. Tijelo koje čuva leđa svakog suigraču.
Super Mario.