HNL je uronio u folklorne odnose općih vrijeđanja i podjela, a zbog toga bi problem mogla imati i reprezentacija

U Ligi 10, od sezone 2013./14., imamo određene kontinuitete. Dinamo je devet puta prvak, Rijeka jednom. Od 2006., Dinamo je u 18 sezona osvojio 17 naslova, od čega 11 zaredom i nakon Rijeke sada šest zaredom. Dominacija bez presedana. U prvih 14 prvenstava (1992. - 2006.) Dinamo je imao sedam, Hajduk šest naslova, uz jedan Zagreba...

U ovom formatu raslojila se konkurencija na tri-četiri razreda. Dinamo jedna, Hajduk, Rijeka i Osijek druga kategorija, Lokomotiva, Slaven Belupo, Istra 1961 i (polovično) Gorica treća grupa stalnih sudionika, dok se ostali penju i spuštaju kao četvrta grupa aspiranata na prvoligašku stabilnost. U deset godina Liga 10 utvrdila je visinu proračuna kao temelj dosega. Vidi se to po dominaciji najbogatijeg Dinama, ali i usponu Rijeke i Osijeka otkako su dobili strane vlasnike. Prije toga bili su ispod razine tzv. velike četvorke. Prvo je iskoračila Rijeka (talijansko ulaganje 2012.), a potom Osijek (mađarsko ulaganje 2016.). Oba su kluba s jačim proračunima postali stabilni u prva četiri.

U četiri od deset izdanja izostao je trend dominacije velike četvorke, jer Osijek je u prve tri sezone živio na rubu stečaja i bilježio osmo mjesto. Jednom je Hajduk (2020.) bio peti. Lokomotiva je tri puta ušla među četiri (jednom vice prvak), a Split je to učinio u prvom izdanju 2013., dok je financijski još bio stabilan. Pad financijske moći, kako sada sugeriraju zbilje Rijeke i Osijeka, doprinijelo je umanjivanju jačine nad srednjim staležom lige, pa je zato ove sezone borba za Europu bila stvar šest aspiranata. To nam ukazuje i kako je neizvjesnost faktor koji najviše može pripomoći draži natjecanja, povećanom interesu javnosti i gledatelja i većem uzbuđenju HNL-a. To ne znači kvalitetniju ligu, za što važe neki drugi parametri...

Moć novca, ali i favoriziranost u HNS-u kada to nije bilo dovoljno, nametnula je ekskluzivitet tih klubova za europske kupove. Osim velikih iskoraka Dinama, vidljivo je da drugi akteri imaju malo ili sve manje značaja u UEFA natjecanju. HNL se “plasirao” zato u treću ligu (Konferencijska liga) i od potonuća u besprizornost ligu spašava ga Dinamo. Modri žive na relaciji Liga prvaka - Euroliga, što samo snaži financijski, prestižni i ini status ne samo vani, nego pogotovo u domaćem okruženju.

Zanimljivo je pripomenuti kako je u 22 prvenstva do Lige 10, samo tri puta velika četvorka zauzela prve četiri pozicije. Bilo je to dva puta u Ligi za prvaka (1999., 2004.) te u trokružnoj ligi (33 kola), 2000. godine. Što to može sugerirati? Možda snagu teze kako je onda bilo više konkurentnih klubova, manje staležne razlike unutar HNL-a, više pojedinačne kvalitete i gradova kao baza te kvalitete. I ne bi se moglo reći da zato nije bilo euro iskoraka. Je li tzv. koncentracija kvalitete, tretirana najvažnijim faktorom napretka HNL-a, doista pomogla? S jedne strane očita je naglašena koncentracija unutar manje teritorijalne (klupske) baze, a s druge strane primjetan je trend količinskog pada individualne kvalitete. To je pojava koja bi morala čim prije postati predmet stručnog preispitivanja u HNS-u. Što nije baš navika Kuće nogometa.

Ciklički iskoraci pojedinaca, koji uđu u reprezentaciju, mogu generirati dojam napretka, no reprezentativna je dinamika sasvim druge razine funkcioniranja u odnosu na klupsku scenu. Njeni akteri relativno brzo odlaze iz HNL-a, i svoj potencijal odlučno nadograđuju na europske razine u inozemnim klubovima i ligama. Miks takvih igrača, pa povratnika u HNL, aktera iz dijaspore te nekog novog domaćeg talenta, bio je i ostao temeljni recept konkurentnosti Hrvatske. Ona će uvijek imati grupu od 20-ak igrača sposobnih odigrati na višoj razini reprezentativnog nogometa. Nekad odlično (tri postolja), nekad dobro (četiri prolaska grupe), nekad slabije (pet ispadanja u grupi), a nekad loše (dva puta bez turnira). Ako ćemo gledati stvari navijački, onda možemo kazati da je super jer smo 12 od 14 puta otišli na veliki turnir. Baza je, međutim, dugoročno presudna, jer nastave li se negativni trendovi, onda će (i) reprezentacija biti suočena s padom natjecateljske moći i te pozitivne statistike...

Reprezentacija međutim mora biti primjer HNL okruženju na planu ukupnih ponašanja i drugačijeg pristupa nogometu.

Uz par iščašenih pristupa pojedinaca, Hrvatska već godinama djeluje homogeno, s respektom drugima i poštovanjem (unutar) sebe. Tretirana je među naj fair reprezentacijama i isticana kao primjer ponašanja. Nema dvojbe da je okvir tome dao Zlatko Dalić. Reprezentacija je ogledalo izbornika, na terenu i izvan njega, u medijima i odnosima. HNL je pak uronio u folklorne odnose općih vrijeđanja, omalovažavanja, nepoštovanja, podjela i svekolikih niskih antagonizama. Generatori tih loših odnosa su uvjerljivi dojmovi kako u HNL-u nemaju svi isti status po pitanju prava i obveza te posljedica. HNL se vodi u HNS-u, koji na planu reprezentacije iskazuje dosljednost (Dalić), a u domaćem natjecanju i odnosima timari svekolike nedosljednosti. Što duže bude trajala ta kontroverza, bit će kraći put do redimenzioniranja (i) reprezentacije i rastakanja njenog izvora, domaćeg nogometa...