Nakon što je Zvonimir Boban podnio ostavku kao šef nogometa UEFA-e, logičan je snažan eho tog poteza. Nije uobičajeno na visokim razinama upravljačkih i vrlo atraktivnih funkcija odreći se položaja i posljedičnih privilegija. UEFA je konfederacija koja upravlja uvjerljivo najjačim nogometnim sustavom i kao takva trebala bi biti vodilja organizacijskog, pravnog i etičkog funkcioniranja svima drugima.
Boban se odrekao otpremnine dajući i time kredibilitet stavu da se bori za poštivanje zdravih načela na dobrobit nogometnom sportu. Po njegovu uvjerenju, činjenica da Čeferinova administracija ide u promjenu Statuta UEFA-e, u dijelu kojeg je upravo on u početku predsjednikovanja 2017. reformirao, uvevši limit tri mandata za predsjednika i članove IO, te njihovu dobnu granicu 70 godina, odmak je od tih načela “zdravog upravljanja”. Na skorašnjem Kongresu UEFA-e, idućeg četvrtka u Parizu, te novine bi, po Bobanu, otvorile put da se Čeferin kandidira i za četvrti mandat. Sama dvojba da bi do toga moglo doći već baca drugačije svjetlo na ono što je Čeferin promicao na početku svoje ere u UEFA-i. Kad bi se to i dogodilo, Boban procjenjuje da bi se europski upravljački vrh vratio starim postavkama, koje su i dovele do pada prethodnika (Platinijeva era) u kakofoniji niza zloupotreba položaja i raznih korupcijskih afera.
Ostaju upitnici Čeferinova stila vođenja UEFA-e. Prije svega u odnosu prema do jučer vrlo bliskom suradniku
Aleksander Čeferin očitovao se u opširnom intervjuu u The Guardianu i na taj slučaj, odnosno, na Bobanu ostavku. Iz njegovih stavova proizlazi da je u pitanju više preciziranje njegovih reformskih stavova iz 2017., a koji su mogli biti pravno dvojbeni (jer ih nije izglasao Kongres). Uz to, kaže Čeferin, može doći u pitanje ograničavanje mandata jer svaka statutarna promjena u tom smislu, po sadašnjem stanju teksta Statuta, znači da briše sve prethodne mandate, te formalno predsjednik može ostati nova tri mandata. Je li to objašnjenje prihvatljivo u kontekstu njegove očite ljutosti novonastalom mu situacijom te vladarima prepoznatljive i teško skrivane iritiranosti kad netko dovodi u pitanje njihovu vlast i načela?
Prije svega, logično se pitati zašto je nešto statutarno iz 2017. postalo tako važno za nužnu promjenu 2024. godine? Predsjednik UEFA-e, koji je pravnik po struci, danas kaže da tad nije bio svjestan nedorečenosti odredaba oko predsjedničkih mandata. Zašto se to razjašnjava sedam godina kasnije i logično je da izaziva sumnju da je aktualizirana kako bi se sadašnjem predsjedniku dopustila mogućnost da se još jednom, četvrtim izborima, uspije izboriti za nove četiri godine nakon 2027. godine?
Pretpostavljamo da Čeferinov stav kako on ne vidi neki pravni, etički problem, kreće od toga da mu je prvi mandat bio nešto kraći, 2,5 umjesto 4 godine, jer je postao predsjednik nakon Platinijevog prijevremenog odstupanja s čelne pozicije. No, ostaje činjenično da je UEFA u tri navrata imala izbore za predsjednika, a iz kojih je Čeferin izišao kao pobjednik iz prvog (Atena, 2016.) kada je porazio suparnika iz Nizozemske, Michaela Van Praaga (55-42). U iduća dva izbora, 2019. i 2023., Čeferin je bio jedini kandidat za predsjednika. Što općenito baš i nije neka “dojmljiva” procedura u izborima…
Ostavimo li po strani navedene dvojbe, koje nisu baš uvjerljivi argumenti da je sve OK i normalnog tijeka u važnim UEFA-inim postupcima, kako tvrdi Čeferin, ostaju neki drugi upitnici njegova stila vođenja UEFA-e. Prije svega u odnosu prema do jučer vrlo bliskom suradniku. Kojeg je, usput rečeno, javno hvalio na sva usta.
Vrlo je vjerojatno da je vrh UEFA-e pripremio teren među članicama da promjene Statusa prođu bez komplikacija
Po javnoj reakciji na Bobanov odlazak, aludirajući da se stvara dojam kao da je on predsjednik tipa Kim Jong Un iz Sjeverne Koreje, jasno se prepoznaje velika ljutnja. Po tezi kako Boban ne zaslužuje njegov komentar, jasno se nazire i netolerancija prema onome koji javno dovodi u pitanje njegovu predsjedničku liniju. Kako to hvaljeni suradnik, koji je usput rečeno bio igračka svjetska klasa, a obnašao je i prestižne i važne nogometne dužnosti, ne zaslužuje komentar? To je više retoričko pitanje jer je očito da je Bobanov odmak, a još više i reakcije medija na isti, izazvalo Čeferinovu nervozu. Boban ima veliku i dokazanu vjerodostojnost u nogometnom svijetu.
U Parizu će se prema njoj deklarirati i Marijan Kustić u ime HNS-a. Često je isticao Bobanovu važnost u odnosima s UEFA-om i promicanju interesa europskog i hrvatskog nogometa. Hoće li Kustić podržati Čeferinovu liniju ili će se načelno postaviti uz Bobana? Vrlo je vjerojatno da je vrh UEFA-e pripremio teren među članicama da promjene Statusa prođu bez komplikacija jer one pretežno vode računa o svojim interesima u odnosima s UEFA-om.
HNS sigurno neće imati presudni glas u toj zbilji, ali će se njime svakako pozicionirati i prema legendi hrvatskog nogometa, te posebno prema načelima koje on promiče. Taj će glas i odati koliko je realno da bi HNS htio Bobana u svojoj kući. U Dinamu, gdje bi ga mnogi htjeli, pogotovo navijači, statutarno je nemoguće da se uključi jer nije dvije godine član kluba. Pravilo je pravilo i treba vrijediti za svakog. Valjda...