Bravo za hrvatski klupski rukomet!

Gdje god se okrenete, čut ćete: situacija je teška. Novac nije problem, novca nema. A onda se okrenete na drugu stranu, vidite, ako želite vidjeti naravno, jednu dobru stranu koja se nikako ne uklapa u tu sliku. Zagreb u Ligi prvaka, Podravka u Ligi prvakinja, Nexe, Sesvete i Lokomotiva u Europskoj ligi. Dva najjača europska natjecanja s pet hrvatskih klubova. Tu je minimalno 48 odigranih utakmica s dobrim protivnicima.

I onda na sve to još dođe Split koji prođe dva kola Europskog kupa i sada čeka ždrijeb za treće kolo. Dobro je reagirao i Čakovec protiv objektivno jačeg Berna koji to pokazuje u Europskoj ligi, kao i Dalmatinka protiv bitno jačeg Oldenburga s klinkama koje su nas prošlog ljeta oduševile medaljom mlade selekcije. Tu je i Dugo Selo koje je u godinu dana došlo iz drugog ranga do Europe, što nije samo detaljčić.

Malo su takvi rezultati i nevjerojatni u okolnostima u kojima grupni sportovi još ne dišu punim plućima, a mogli bi barem malo lakše prodisati s Novom godinom i najavljenim promjenama u poreznom sustavu. Kada bi još iskoristili takvu stvar, bila bi to sjajna nadgradnja u ovoj situaciji, ali i motiv svima ostalima da pokušaju rasti u svojim okvirima.

Nije bitno čak ni kakvi su rezultati, makar bi naravno svi željeli da su bolji, ali bitno je da jake europske utakmice dižu rejting klubova, da ćemo ih ove godine imati više nego ikada, pa ako iz tog sustava izađe neki igrač ili igračica vrijedni za hrvatski rukomet, to će biti najveći dobitak. A takve stvari su sigurno jako važan preduvjet da se situacija digne na višu razinu.

Ne možemo konkurirati vrhu Europe. To je onaj lošiji dio te inače dobre priče. Za tako nešto treba imati temelje, a temelji se u našim uvjetima ne grade preko noći. Kada puknu kao što je puknuo Zagrebov, stvaran godinama, treba strpljenja da se stvari ponovo pokrenu. To je stvar procesa u kojem treba biti jako strpljiv, spreman na selekciju, poštovanje kriterija i postavljanje ciljeva koji su realni, ostvarivi, ali uvijek malo iznad, jer to smo mi, jednostavno. Svi u svemu vide neki svoj interes, ali nijedan takav interes na kraju ne pobjeđuje. Samo onaj tko to poštuje može uspjeti.

Mi smo tradicionalno poznati po tome da najbolje reagiramo kada žešće tresnemo u pod. Kod nas nema zlatne sredine, ili si super ili ne valjaš ništa. U nekim laganim, normalnim situacijama nas ponese, postanemo presigurni, pa se pogubimo, jer nemamo pravo biti presigurni. Sport je nepredvidiv, a nismo toliko jaki da budemo presigurni da se problemi neće vidjeti. Nama samo treba pravi motiv i izazov, jer se u dobrom ne snalazimo. Jednostavno, nismo taj mentalni sklop. I ne znači da će samo po sebi biti bolje poboljša li se financijska situacija.

Često su znali reći "napraviš stadion, napraviš dvoranu, a nestane sport". Ima nešto u tome. No, hajde, godine prolaze, jesmo li sretniji, jesmo pametniji… Vrijeme uvijek pokaže. A samo malo uspjeha vrati nam osmijeh na lice. A zamislite da se s osmijehom vratimo iz Rotterdama, kakav bi to plus na sve ovo bio. Teško je, ali nema predaje, nikad je nije bilo kada je riječ o Hrvatskoj. Onda se sjetiš Portugala, pa Danske, pa Hypa, pa Wallaua, pa Atene, pa Atlante, pa ako hoćete i zadnjeg SP rukometaša… I shvatiš da nikad nije bilo lako. E tu smo najjači, zato cure…