GORAN MEHKEK Cropix
Tvrtko Puljić
RITAM SPORTA

Hrvatski klupski sport je prosjačkom štapu i bez perspektive, postat će prašnjavi spomenar uspjeha

Niti će novi sportski objekti služiti svojoj svrsi. Samo Aleksandri Prijović ili Dinu Merlinu
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 21. studeni 2023. 13:16

Bio je ponedjeljak navečer, prije, eto, tjedan dana. Uhvatio sam dnevnik na jednoj od nacionalnih televizija gdje se novinarka trudila izvijestiti s okruglog stola koji je organiziralo Udruženje sportskih klubova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Klubovi, ili barem ono što je ostalo od profesionalnih klubova, ako se tako većina od njih mogu uopće zvati, svjesni financijske nemoći i urušavanja sustava nakon ulaska Hrvatske u EU, još tamo u proljeće organizirala se pri HGK i pokušala podići glas. Zavapiti da će sve nestati, jer nema te države, nema te sportske politike koja se svirepije odnosi prema klupskom sportom nego je to ona naša.
Novinarka se potrudila apel klubova koji traže porezne olakšice staviti u uvod svog priloga, ali onda se negdje pogubila putem. Jer, državni tajnik u Ministarstvu turizma i, je li, sporta, Tomislav Družak, spremno je objasnio kako “država podiže stipendije i nagrade”.

Jedni u kupe, drugi u špade

O tome nitko od onih koji su sazvali okrugli stol nije govorio i to, shvatit će to i Družak, “nije bila tema”.
Onda se tu pojavio i Božidar Kutleša, ravnatelj Porezne uprave Ministarstva financija, koji je pomalo šeretski zaključio, prenosi moj kolega Dean Bauer, “da je stvar poreza mi bismo to odavno riješili. Problemi su strukturni i demografski, ne samo porezni. Ili ukinimo poreze, pa ćemo onda sve riješiti. Ali, i tada nećemo.”

Više sam puta pročitao tu ravnateljevu izjavu. I ništa nisam shvatio. Kao što nisu ništa shvatili, uvjeren sam, gospodarstvenici, neki od onih rijetkih koji još ulažu u sport, iako se to u ovim okvirima čini kao čisti mazohizam. Kutleša je, doduše, bacio spasonosni pojas objašnjavajući da će se od 1. siječnja donijeti olakšica za one koje žele investirati u infrastrukturu ili organizaciju natjecanja, ali bojim se da ga to nitko nije pitao.

I to nije bila tema. Bila je to, poput onoga što je Družak pričao o stipendijama - “netema”.

Jedini u kupe, drugi u špade.

Pri tome, naravno, nisam toliko naivan da ne bih znao kako su i Družak i Kutleša, ovdje kao predstavnici Vlade, jako dobro razumjeli što to traže klubovi i o čemu se ovdje radi. Međutim, od bilo kakvog pomaka na temu financiranja sporta ništa.
Nema nas puno, barem iz naše branše, koji kontinuirano pišemo o nemogućnosti održavanja sustava financiranja sporta na sadašnjim granama. Hrvatski klupski sport, rasadnik, baza cijele društvene djelatnosti koja je za ovu naciju, štogod o tome tko mislio, malo važnija od statusa koji ima, doslovno skapava. I svakom novom godinom će se profesionalni klubovi pretvarati u poluprofesionalne, a poluprofesionalni u amaterske, dok se cijeli sport u jednoj državi, koju je sport promovirao više od iti jedne druge djelatnosti, ne pretvori u rekreaciju.

Postoje modeli, i to u EU, koji se mogu prepisati, koji mogu izbjeći višekratno naplaćivanje poreza za istu tranšu novca koja nekako dođe do sporta. Postoji i način na koji bi se poduzetnici motivirali, ali to na kraju dana mora biti politička odluka.
Stipendije i nagrade te poboljšanje okvira za infrastrukturu su važni alati za sport, ali profesionalni sport treba kanal prema privatnom kapitalu. A tu država tapka u mjestu.

I dok klubovi vape, Družaci i Kutleše pričaju o stipendijama i gradnji stadiona. Od toga 99 posto onih koji još žive ili se pretvaraju da žive u sportu neće imati ništa.

Prije neki dan uhvatio sam podcast u kojemu je Kruno Jurčić pričao o iskustvima dok je bio trener nogometaša Istre u financijskoj besparici, “stane autobus na benzinsku crpku, a svi u njemu ostanu sjediti”.Nije bilo hladno pa su ostali u autobusu. Nisu niti spavali. Nisu imali “za kifle”.

Nogomet se u međuvremenu, jer to je svijet za sebe, načas spasio uz bogata TV prava. No, ostatak klupskog sporta u Hrvata je na prosjačkom štapu. Bez perspektive s ovim poreznim propisima da iz siromaštva izađe.

O tome se radi. Radi se i o tome da će hrvatski sport postati prašnjavi spomenar uspjeha. U kojemu se stipendiraju oni koji u pravilu neće sutra dovesti na trening novu djecu. Niti će novi sportski objekti služiti svojoj svrsi. Samo Aleksandri Prijović ili Dinu Merlinu.

Linker
18. svibanj 2024 07:54