Do 2013. godine hrvatski nogomet je po pitanju stranaca bio u relativno povoljnom razvojnom statusu. Bila je kvota od šest stranaca dozvoljena za prvoligaše, kojih je bilo tada i 16 i 12, ovisno o raspoloženjima i geopolitičkim interesima upravljača u HNS-u. Onda se dogodila promocija Lige 10, smanjenje baze klubova (i igrača), a istodobno se slavilo ulaženje u Europsku Uniju (1. srpnja 2013.). Tada je završio određeni proces razvojnog tipa u HNL-u, dominacije domaćeg potencijala i talenta u odnosu na strance, a uslijed čega su stvoreni temelji reprezentativne grupe koja će u idućih sedam-osam godina podnijeti glavni teret u osvajanju svjetskih tronova.
U Ligi 10, i uz pravila EU, ostala je ista kvota stranaca, ali drastično drugačijeg temelja. Brojka 6 odnosila se na sve države izvan EU i skupine pridruženih nečlanova koji su ekonomski vezani za tu zajednicu, iz Europe i dijelom Afrike. Što se tiče tih 27 članica EU i navedenih pridruženih članica, njihovi igrači u HNL-u imaju status domaćih igrača. Što u prijevodu znači da klubovi mogu imati cijelu jedanaestoricu stranaca i još 6 (od 12) na klupi.
Servilno promišljanje
Kako razmišljaju upravljači HNS-a, a to je uglavnom servilno najjačim akterima HNL-a, dovoljno je kazati da su pored te nove zbilje Hrvatske oni 2016. godine dodatno povećali kvotu igrača izvan EU sa 6 na 8!? Problem je bio za mnoge klubove i višestruko brojnije prekupce u domaćem nogometu što je najveći broj stranaca dolazio iz okolnih država, BiH, Makedonije, Albanije.
Kako se u rapidnom povećanju stranaca u maloj ligi kao što je ona s deset klubova (samo od 2012./13. sa 72 stranca, u prvoj sezoni lige deset išlo se na 101, a po razdoblju 2009. - 2018. Hrvatska ima najveće povećanje u svijetu sa 22,9 na 42,1% stranaca) odmah prepoznaje oskudica domaćeg kadra, HNS je odlučio 2019. vratiti kvotu na 6, uz obvezu da se 2020. spusti na pet stranaca. No, ostalo je do danas šest...
Razlozi ne postoje
Neovisno što su iskustva drugih država, i većih i manjih, i financijski najmoćnijih i manje bogatih, pokazale da je povećanje udjela stranih igrača u odnosu na domaće bitno ograničilo uspješnost reprezentacija, te proizvodnju visoko profitabilnih domaćih potencijala (Njemačka, Italija, Turska, Grčka, Slovenija, Češka, Slovačka...), u HNS-u planiraju da bi dodatno povećali kvote stranaca izvan EU. Štoviše, ne samo da bi povećali te kvote u nižim rangovima (je li to moguće!?), nego bi ih dodatno internacionalizirali tako što bi domaćim igračima tretirali one igrače rođene u Srbiji, Sloveniji, BiH, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, Albaniji...
Nema jedne značajnije logične pretpostavke da bi se to učinilo, pa je prije svega razložno postaviti pitanje predsjedniku HNS-a Marijanu Kustiću tko je takvu ideju osmislio, predložio i temeljem kojih nauma. Je li netko nešto pitao struku u Hrvata, trenere, stručne djelatnike u nogometu, učitelje po omladinskim školama ili to uopće nije bitno? Je li u stvari najvažnije proširiti bazu tržišta gdje će posrednici imati još više prostora da dovode u HR “domaći uvoz” i time pripomoći da izbornici reprezentacije razviju igru dalekozora da pronađu mlade reprezentativce koji uopće jesu članovi elitne lige, a kamoli da još igraju?
Stranci se u svakoj ligi dovode iz nekoliko strateških razloga. Osnovni bi trebao biti da doprinesu natjecateljskom iskoraku klubova, prioritetno u Europi. Rezultati hrvatskih klubova, sve slabiji, ukazuju da nema takvog doprinosa. Drugi razlog bi trebao biti da ojačaju kvalitetu neke momčadi i time olakšaju razvijanje mladih igrača. Treći, nadovezan na drugi, jest da jačanjem kvalitete natjecanja doprinose podizanju kvalitete reprezentativnih potencijala.
Po kopnjenju potencijala, a i određenih profila igrača, jasno je da se takav doprinos ne osjeća. Naposljetku, ono što je bjelodano, povećanje broja stranaca, uz smanjenje baze klubova, direktno sužava ionako usko grlo prelaska mladih igrača u seniore i njihov iskorak unutar delikatnog i individualno različitog razdoblja razvoja od 18 do 22 godine.
Nužan novi pristup
Hrvatski nogomet, na stranu ove “antirazvojne i antihrvatske ideje”, treba potpuno novi pristup da ne bi krenuo stopama hrvatske košarke, rukometa i inih ekipnih sportova. HNL-u treba veći broj domaćih mladih igrača u prvoj ligi, ravnomjerniji razvoj klubova po čitavom teritoriju, smanjivanje natjecateljske napetosti (koja se često interpretira zanimljivošću) za klubove kojima ionako kao da nije dopušteno biti u kvoti četiri europozivnica, ali koji bi svakako trebali više trošiti na stvaranja nego Liga 10 jurnjavu bez smisla.
HNL-u treba HNS koji će financijski i drugačije stimulirati one koji daju prednost domaćem kadru u igri, ulažu u omladinske škole i infrastrukturu. HNL-u treba novi zamah elana među mladima da osjete kako mogu iskoračiti temeljem logičnih stručnih i inih procjena, a ne na osnovu jačine posrednika, klupskih laičkih i interesnih nametanja “projekata”. HNL-u jednostavno treba (puno) više nogometno logičkih pristupa, a (puno) manje trgovačkih diktata i posredničkih interesa u kreiranju nogometnih uzusa. Sve to što treba HNL-u je nasušno potrebno perspektivi reprezentativnog nogometa. Iza kojeg se, uskoro, više nitko neće moći skrivati kad se budu postavljala pitanje gdje to realno ide hrvatski nogomet...