Sasvim je jasno kako košarka nije više velik i važan sport u Hrvata, onakav kakav je bio još tamo 2002. godine, upravo u vrijeme kada je tada 18-godišnji Roko Ukić kretao u rušenje rekorda igranja za nacionalnu vrstu. Zaključio je karijeru igranja za Hrvatsku 19 godina kasnije, na traumatičnim olimpijskim kvalifikacijama u rodnom Splitu, zaključio ju je kao čovjek s najviše odigranih utakmica za najvažniju momčad u svom sportu, kao i čovjek koji se na vječnoj listi najboljih strijelaca Hrvatske zaustavio na drugom mjestu.
Ako za neodlučne ima milimetar prostora u kojima bi pokušali dovesti u pitanja značaj, utjecaj, pa i vrijednost Roka Ukića u hrvatskoj košarci, morali bi se ti isti vratiti na prethodno iznesenu činjenicu i razmisliti još jednom o svojoj dvojbi.
Roko Ukić nije bio pošteđen podjeli mišljenja u svih tih 19 godina. U svim tim godinama u kojima su medalje postale nedokučiv san, a svijet se oko nas promijenio, što je malo tko shvatio. Dogodilo se, sve se promijenilo, negdje u kutu stajala je mala Hrvatska kopajući nos u nevjerici promjena.
Postoje neke mantre u kojima je zarobljena hrvatska košarka. Često u zamci površnih konkluzija ili, naprosto, premalo znanja o materiji. Roko Ukić postao je personifikacija tih i takvih razmišljanja...
Najlakše je pri tome bilo uprijeti prst u onoga kod kojega je često bila lopta. Tu je loptu Ukić ponekad predugo držao, pa bi opalio neku tricu preko ruke. Nekad bi se zabio u reket, a da je pri tome bilo i nekih logičnijih opcija, brljavio je, radio gluposti, ali je na koncu dana tih loših momenata bilo dramatično manje od onih dobrih. Prošao je put u 19 godina reprezentacije od najmlađeg igrača u rotaciji, podižući se do statusa prvog igrača Hrvatske, sve do uloge u kojoj je bio važan kao lijepilo, kako taktički, tako i socijalno u svlačionici. I oni koji su ga prečesto imali na okidaču gluposti govoreći kako sve to skupa ne valja, na koncu dana nisu mogli zamisliti reprezentaciju bez Roka Ukića. Što je, možda i najbolji pokazatelj njegove vrijednosti.
Postoje neke mantre u kojima je zarobljena hrvatska košarka. Često u zamci površnih konkluzija ili, naprosto, premalo znanja o materiji. Roko Ukić postao je personifikacija tih i takvih razmišljanja, postao je lice tlapnje po kojoj se “ništa neće dogoditi jer mi nemamo playa”.
Što je bila jedna notorna glupost, jer su i prije Roka postajali ozbiljni ljudi na lopti, poput Damira Mulaomerovića, Zorana Planinića ili Marka Popovića. Postojali su ljudi na lopti i za vrijeme Rokovih godina, pa čak i u najboljim izdanjima Hrvatske tog vremena, u kojoj bi kreaciju pod svoje znao uzeti Kruno Simon, još jedan, poput Mulaomerovića, europski klupski prvak. Bit će playmakera i nakon Roka, bit će, bolje je reći igrača na lopti koji su već danas sposobni to igrati za Hrvatsku. A bit će ih i u budućnosti.
Jest, Roko Ukić nije uzeo niti jednu medalju za Hrvatsku. Iako je igrao dva puta na OI, dva puta na SP, iako je igrao na šest eurobasketa. Ukupno je to deset velikih natjecanja. Dva puta je stigao do četvrtfinala Igara, dva puta do osmine finale na SP, igrao je jedno polufinale Eurobasketa, tri četvrtfinala na europskoj smotri i dva je puta ispao u osmini finala. U svakom od tih natjecanja stigao je do eliminacijske utakmice, u većini od njih presudila je jedna lopta, jedan posjed za nešto više. Možda i medalju.
Klupska karijera mu je ovjenčana s 18 trofeja, imao je svoj “peak” u sezonama u Fenerbahčeu i Panathinaikosu, osjetio je NBA ligu, počeo je i završio u svojem Splitu.
Kad smo razgovarali, slušao sam priču ostvarenog čovjeka, sasvim mirnog s time što je kroz karijeru ostvario.
Bila bi ovo kud i kamo sretnija zemlja da je više ljudi uspjelo na način na koji je ispred Vječnog suda stigao Roko Ukić. On je pobijedio na kraju dana. On nije izgubio. On je to napravio na svoj, pomalo drugačiji način, ali je stigao na ispovijed posve siguran da je u zidanju svoje karijere napravio na svakoj stepenici, na svakoj prepreci na koju bi naišao maksimalan napor ne bi li je svladao.
A to je na kraju dana samo pobjeda. Sve ono što Roka Ukića dijeli od hejtera s kojima se suočavao cijelu karijeru. Skupine gubitnika.