Od četvrtka do subote u Poreču gledali smo odličan turnir rukometaša uoči nastupa na Euru u Njemačkoj. To je samo dokaz da se itekako dobre provjere mogu organizirati u kratkom vremenu, ako se to učini na vrijeme. Nažalost, turniri koje smo nekad igrali po Njemačkoj ili Švedskoj, na kojima su odrasle mnoge generacije, danas jednostavno više nisu realnost i toj situaciji treba se prilagoditi. Vremena za rad s reprezentacijom je sve manje, termini su skraćeni zbog sve većih obveza, putovanja je sve više, dok putovanja uzimaju dragocjeno vrijeme a i na njima se ništa ne može zaraditi. Ali činjenica da je u Poreču bilo preko 4000 gledatelja s kupljenim ulaznicama samo govori da je rukometna reprezentacija uvijek posebno zanimljiva svima u Hrvatskoj.
Jedan detalj koji mnogima promiče, oko kojeg će mnogi politizirati i upotrebljavati ga za neke nesportske priče, a s tim nema nikakve veze, činjenica je da je na Euru trenutno s nama bliskog područja šest selekcija: Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija, da su tom okruženju jako bliske Austrija, Mađarska, Rumunjska, Grčka koje će također igrati na Euru u Njemačkoj sljedećih dana. To je deset reprezentacija i ako Danska može uvijek povući Švedsku, Island ili Norvešku, ako Francuzima s obzirom na veliko ime nije problem pozvati bilo koga, evo postoji prilika da i mi ustalimo neki turnir s ponajboljim selekcijama u svom okruženju. Svima dobro dođe, privlačno je, korisno je, ne umara previše putovanjima pa ako više nema mogućnosti da se ide na jake turnire u Švedsku ili Njemačku, ako nitko ne zove, onda se možemo i drugačije organizirati, da to bude dobro i korisno svima.
Ni Pakleni, ni Kauboji
Čak postoji i mogućnost rangiranja, da se društvo podijeli na dva turnira po rezultatima koje nudi u određenom razdoblju. Ta činjenica je kapital koji vrijedi pokušati konzumirati, jer se čini dostupnijim, nego nešto čemu težimo ponekad. Naravno da vrata ne smiju nikad biti zatvorena, kao što posljednjih godina nisu bila ni Švedskoj, ni Španjolskoj, ni Tunisu koji su dolazili kod nas igrati turnire prije velikih natjecanja, dok smo im mi uzvraćali.
Jako je važno da znamo kako i na koji način ćemo odraditi pravu pripremu za veliko natjecanje, bilo je važno i Urošu Zormanu i Vladi Šoli koji su doveli svoje selekcije i pokazali da imaju aduta pohrvati se sa svakim na Euru u Njemačkoj.
I za kraj detalj o kojem su me mnogi pitali posljednjih dana. Kauboji ili ne? Nisam razumio pitanje, iskreno, kao ni potrebu za njega, posebno u situaciji prije velikog natjecanja, jer to je stvar od koje žive ljudi koji prate reprezentaciju s tribina. Što mislim o tome? Ništa, baš ništa. Jako sam volio one, kako volimo reći, Portugalce, jer s njima smo ispisali najbolje stranice, baš kao i one iz Atlante koji su nas povukli do svega što imamo danas, sjećam se i kada smo se borili za Euro protiv Islanda i Bjelorusije kada još nismo znali da ćemo 30 godina kasnije biti na svim Eurima i na SP koji su se igrali kasnije.
Čak i onih Mediteranskih igara u Francuskoj 1993. ili u Tunisu osam godina kasnije... kada smo razvaljivali neku Francusku, neke Vollea, Stoecklina, Richardsona i društvo. I nikad ih nisam zvao ni Pakleni, ni Kauboji, niti sam cure zvao Kraljicama šoka, što poneki urednički naslov daje taj dojam, tu doista ne želim nikakvu polemiku, posebno ne nakon 30 godina. Najbitnije mi je da oni i one igraju dobro, da osvajaju medalje, onda je sve puno lakše za pisati i uopće je nebitno kako se zovu.
Znam samo da su naši rukometaši za sve što su učinili od 1993. do danas zaslužili komplimente i najbolja od svih mi je bila ona, ako baš moram reći, "iznad svih - Hrvatska". Da, da, iznad svih...