Bila mu je to još jedna od onih teških noći, u kojima san ne dolazi na oči. U životu vrhunskih nogometaša više-manje čest slučaj jer adrenalin nakon večernje važne utakmice uzima svoj danak. Kada ste osjetljiva duša i doživite gorko natjecateljsko razočaranje, onda su potpuno probdjevene noći osobito naporne.
Luka Modrić je čovjek kojeg emocije uvijek definiraju u doživljajima i nešto manje značajnih gubitaka od nekog važnog klupskog ili reprezentativnog finala. Iza tvrde žile njegova karaktera, s kojima svladava životne i nogometne prepreke, prkoseći teretima dobi i uvriježene psihologije limita u vrhunskom sportu, plamti nemir njegove emocije.
Karakter fajtera
Žilavost i karakter fajtera naslijedio je, počevši od djeda Luke, od oca Stipe. S kojim dijeli i tu crtu emotivne osjetljivosti, odnosno drugačijih (mekših) reakcija na događanja koja drugim ljudima izgledaju možda jednostavnije, ili ne zaslužuju dublje doživljaje. Zašto je taj dio osobnosti važan u ovom trenutku Modrićeve senzacionalne karijere, i ne samo nje?
Kapetan Hrvatske je pred Final Four Lige nacija najavio kako će odluku o nastavku ili zaključenju reprezentativne mu priče priopćiti nakon završne utakmice. To je bio stav koji je zapravo odavao njegovu želju da se maksimalno fokusira, on i reprezentacija, na dvije utakmice i misiju osvajanja trofeja. Stalna pitanja ide li ili ne ide, svejedno govorimo li o klubu ili reprezentaciji, postala su teret jer se nakon njegovih odgovora samo multipliciraju razne posljedične teze i konstrukcije.
No, mediji moraju živjeti svoju misiju, zna dobro to i Modrić. Upravo zato što je velik u Realu, a osobito velik za Hrvatsku, logično je da će takva dilema proizvoditi rasprave i poticati neizvjesnosti. Još jedan je razlog što mu je bilo sve teže o tome razgovarati. Luka Modrić je u posljednjih desetak mjeseci uistinu ozbiljno promišljao što mu je dalje činiti sa svojom karijerom, s obzirom na to da je u realno poodmaklom kronološkom dobu za vrhunske razine nogometa na kojima nastupa, ali je još uvijek biološki bitno mlađi od stereotipa dobnih mogućnosti.
U klupskom nogometu nije bilo baš puno dvojbi, jer je Real Madrid samo čekao njegovo opredjeljenje o toj perspektivi. Za Florentina Pereza Modrićev je nogomet i osobnost simbolika onog što podrazumijeva Realov DNK. Kad je u pitanju reprezentacija, Modrićev je teret promišljanja ipak teži. Jer dok je u Madridu ipak klupska i radna priča, koliko god se praktično za cijeli život vezao za Real, život u reprezentaciji je upravo najdublja emocija.
Obožava vatreni dres
Modrić obožava igrati za Hrvatsku. Bilo je tako u slabijim vremenima Vatrenih, bilo je tako u njegovim teškim vremenima i statusima, a kamoli posljednjih pet godina kada je Hrvatska stekla punopravni status u klubu zemalja protagonista velikih turnira. No, kao i u klupskoj priči tako i ona reprezentativna, pa možda i više, ipak je pod utjecajem njegove dobne zbilje. Nakon bronce u Kataru bio je sretan što se ponovilo postolje Mundijala za medalje. Modrić međutim nije bio najsretniji, ili recimo potpuno ispunjen. U Realu je afirmirao, a kroz reprezentaciju je igrački i liderski etablirao taj gard pobjednika. Iako su srebro u Rusiji, bronca u Kataru fantastični dosezi za Hrvatsku, Modrić je silno željan da Vatreni podignu trofej. Kao pobjednici!
U tom kontekstu Final Four u Nizozemskoj bio je velika prilika da se Hrvatska upiše u klub osvajača. I nakon polufinala nije bio u euforiji nego koncentriran samo na to kako dobiti finale. Modrić, kao i njegovi suigrači, želio je osjećaj konačne pobjede, kao što je to proživio u Realu, a ne utješne, koliko god sjajne bile medalje. U razgovoru s ovim reporterom nakon Nizozemske osjetilo se koliko je impresioniran navijačima i podrškom u Roterdamu, i koliko je to samo dodatno osnažilo njegovu najveću želju, da im reprezentacija priredi zlatni doživljaj. I sebi naravno taj osjećaj potpune ispunjenosti. Liga nacija nije Euro ili Mundijal, ali je natjecanje kojem se iznimno vesele i Francuzi, i Portugalci, i Španjolci. Zato bi se veselili i Hrvati, i to još žešće, jer bi to bio prvi trofej...
Iz Modrićeve priče je lako prepoznati razočaranje što se u tome nije uspjelo. I djelomice smo mogli razumjeti, kroz retke, pozadinu te priče o odluci. Pomalo kontradiktorno je, ali kad se prisjetimo Rusije, onda je u liniji Modrićevih pristupa. Tada je već bilo podosta teza kako treba zaključiti reprezentaciju u najvećem trenutku, sa srebrom, i s 33 godine dalje uživati u klupskom nogometu i životu pobjednika. On je tada najavio da nema namjeru stati, da ga ne zanimaju “dojmovi oko odlaska”, nego da baš uživa igrati za Hrvatsku i dok god izbornik mislio da može biti od koristi, i dok se on osjeća da je sposoban doprinositi boljitku reprezentacije, on će biti na raspolaganju. Slično kao što je Messi, umjesto najavljenog oproštaja od reprezentacije kad je osvojio svjetsku titulu, odmah kazao da će ipak ostati i tek sada uživati u nacionalnom dresu i okruženju jer nema tereta manjkave titule.
Modrić je, uz gušt igranja za Hrvatsku, imao i jednu strastvenu mu misiju, a to je upravo osvajanje trofeja. I vjerojatno bi, uz pobjedu u Ligi nacija, umjesto “idealnog oproštaja” najavio da sigurno ide dalje do Eura 2024. Jer trofej je mogao biti dodatni zamah ambijentu i uvjerenju da se može i na Euru u zemlji gdje je debitirao na velikom turniru 2006., krug zatvoriti osvajanjem kontinentalnog turnira. Gubitak na jedanaesterce nije poraz igre, nego jednog segmenta u nogometu.
Pronalaženje kompromisa
No, Modrić je, dojma smo, pokoleban upravo tom činjenicom da Hrvatskoj stalno nešto nedostaje da bi napravila taj završni korak na vrh. Može li se taj manjak pokriti do lipnja 2024.? Ima li smisla dalje biti u borbi ako se ponavljaju propusti završnog iskoraka? Što znači da Hrvatska u sedam utakmica od 2018. mora u produžetke, četiri puta prolazi nakon jedanaesteraca, je li to limit u ambiciji osvajanja vrha?
Luka Modrić je emotivno prazan ovog trenutka i svaka tema na dilemu ostati i vjerovati, ili otići i prepustiti mjesto i trku mlađima, opterećena je subjektivnim utjecajem. Slijedi mu mjesec dana odmora, s obitelji i okruženjem prijatelja u rodnom Zadru, u Hrvatskoj. Dobrodošao odmak od svega kako bi se opustio, razbistrio ideje i osjetio što je najbolje za reprezentaciju i njega.
Možda, ali samo možda iz kuta onih koji ga žele da bude barem prisutan u priči o “još Euro”, Modrić i izbornik mogli bi pronaći kompromise, logične nogometno, ali i prihvatljive za status značaja kapetana Vatrenih.
U Realu će Modrić manje igrati u novoj sezoni u odnosu 52 utakmice prošle. Ancelotti će ga dozirati, jer mu treba svjež u utakmicama koje su ključne i u kojima prevagu donose prekaljeni borci šampionskih pohoda. Modrić ne treba igrati sve (šest) utakmice kvalifikacija na jesen, nego ga izbornik može dozirati u nastupu do Eura i pridonijeti tako da u Njemačku stigne svježiji.
Treba promisliti svaku priču koja može pomiriti potrebe reprezentacije i Modrićeve dileme. One su vrlo izražene, ali kad se već došlo do ovog doba, možda se Modrić treba osloboditi tereta da se “mora biti jakima za naslov”, te zbog reprezentacije biti na raspolaganju da joj pomogne pripremiti se na život bez neponovljivog lidera kakav jest. Možda je i to doseg ravan trofeju…