Kao što je uobičajeno u domaćoj javnosti i medijima, poraz Hrvatske, pogotovo na svom terenu, doživljava se kao da je izbila pandemija nečega. U našem okruženju generalno je stav kako je negativni natjecateljski ishod nešto što automatski iziskuje znanstveni skup i istraživanje što se dogodilo. Osim što govorimo o sportu, i to o onome gdje su uvijek mogući svi ishodi neovisno o jačini suparnika, radi se i o produženom natjecanju (nije turnir) u kojem je faktor trenutne forme iznimno utjecajan na kompetitivnost momčadi.
Ništa specijalno
U tom kontekstu, što se zbilo u Osijeku? Ništa se specijalno nije dogodilo. Suprotno trendu u javnosti, nikakve drame u natjecateljskom smislu nema, te je ovo samo jedan od kiksova Vatrenih, ni prvi niti posljednji. Druga je stvar što nam kakvoća tog poraza ukazuje u kontekstu dugoročnijih trendova hrvatskog nogometa. No, krenimo od početka.
Prije mjesec dana Vatreni su pomeli Latviju (5:0) i Armeniju (1:0). Sada su izgubili s Turskom u utakmici u kojoj su pokazali prvo jedno od najlošijih izdanja (prvo poluvrijeme), a potom su u nastavku djelovali logičnije, agresivnije, ali nedovoljno konkretno da bi se vratili iz rezultatskog minusa. Zašto je takva drastična promjena rujanske u odnosu na Hrvatsku iz listopada? Stvar je jasnija već u površnom pogledu na sastav i individualne rujanske aktivnosti po klubovima. U Rijeci i Erevanu igrala je jedna Hrvatska, s Perišićem, Kramarićem, Petkovićem, Ivanušecom, a u Osijeku nastupila je sasvim druga Hrvatska bez ta četiri značajna igrača. Petković je doduše igrao pola sata, ali za njegovo zdravlje, kao i mogućnosti u igri, bilo je bolje da nije.
Razlika između dva turnusa kvalifikacija, i to bitna, jest kvaliteta suparnika. Latvija i Armenija nisu ista liga kao Turska. Kao što se ova Turska iz Osijeka bitno razlikuje u odnosu na onu proljetnu iz Burse. Onu je vodio taktički siromašni Stefan Kuntz, a ovu je slagao i vodio trener sasvim drugih tehničko-taktičkih potencijala. Dakle, stavimo li na vagu s jedne strane bitno oslabljenu Hrvatsku, a na drugu stranu višestruko bolje organiziranu verziju Turske, tada se mogu nazrijeti prvi utjecaji na rezultat.
Značajan faktor
No postoji i još jedan vrlo značajan aktualan faktor slabosti Hrvatske u Opus Areni, uz jedan kronični manjak Vatrenih kroz dugo godina. Aktualnost je obilježena time što je velika većina reprezentativaca u nestabilnom statusu po klubovima. Dovoljno je kazati da od onih koji su igrali u Osijeku samo Livaković, Gvardiol, Barišić, Majer i Vlašić imaju kontinuitet nastupanja. Od posljednje reprezentativne akcije (zaključena 11. rujna), odnosno od 16. rujna u klupskim nastupima bez stalnog natjecateljskog ritma su Modrić, Kovačić, Pašalić, Sosa, Stanišić, Beljo, Petković, te Juranović i Moro koji nisu nastupili. Pored tih nestabilnosti statusa, svejedno je li uvjetovan izborima trenera ili ozljedama (Petković), imamo vidljive prve natruhe drastične promjene klupskih izazova za Brozovića (fali mu ritma, tehnički niz grešaka) u Saudijskoj Arabiji. Kao što je povratnik Brekalo, s jedne strane upravo od rujanske pauze počeo stabilnije igrati u Fiorentini (4 od 5 utakmica), ali s druge strane tom motoričnom igraču još teret predstavlja činjenica da je od veljače do lipnja u 13 od 19 utakmica Fiorentine bio izvan igre, a u ostalim nastupima skupio tek 225 minuta.
Bez 3-4 važna startera, a s ostalima koji su opterećeni takvim statusima, moglo se očekivati da Hrvatska neće biti u optimalnom izdanju. Poklopilo se to s najjačim suparnikom u grupi i, eto, poraz predstavlja logičnu posljedicu. Pritom treba se podsjetiti da je i u Bursi, proljetos, kada se pobijedilo, prvih 20-ak minuta Livaković spašavao Vatrene od naleta ondašnje slabije verzije Turske. Razlika prema Osijeku bila je ta što je reprezentacija bila u boljem momentumu, kompletnija i onda je imala snagu prebroditi teški ulazak u utakmicu, pa nakon gola preuzeti konce igre u svoje ruke te dominirati do kraja, uz 2:0 pobjedu. Taj se momentum nije dogodio u Osijeku.
Drugi uzrok slabijem izdanju (a ne nužno opciji poraza), nakon faktora aktualnosti, jest kroničan trend brojnih verzija Vatrenih izdanja kroz bližu i dalju povijest. To je izostanak štita za problematične faze (kao aktualna), odnosno prepoznatljive igre i automatizama. Hrvatska se uglavnom u svojem opusu oslanja na tehničku vrijednost svojih najjačih individualaca, inspirativne faze i motiviranost igranja za nacionalnu selekciju. Kako su to vrline čija je snaga podložna utjecaju forme i vanjskih faktora (ozljede, kartoni, jačina suparnika, sudačke greške), trebalo bi kao i sve ozbiljne momčadi imati uvijek plan B. To znači imati vrlo jasnu i uigranu opciju igre, s preciznim kretanjima, planom izlaska iz defenzivne zone na presing suparnika, odnosno opciju privremenog zatvaranja u blok dok se momčad ne resetira i pronađe protumjere trenutno dominantnijem suparniku.
Tradicija Vatrenih
Hrvatska, i to je već tradicija, u takvim slučajevima (a Turska je jedan od tih) nema snagu te igre i alternativnog plana za izvanredne situacije. U prvom dijelu ove utakmice bilo je grotesknih kašnjenja u blok, nereda u posljednjoj liniji pogotovo u postavljanju na dijagonale, nemoći kako prebroditi prvu liniju agresivnog visokog presinga Turaka. Kada se tako neorganizirano djeluje u ovim lakše ostvarivim automatizmima, ne treba čuditi što se u kudikamo težem obliku uigravanja akcija u ofenzivi prepoznaje improvizacija. Kada je Hrvatska u pitanju ta improvizacija nekad djeluje moćno i problem suparnicima, ali nerijetko ona postaje jalova i čitljiva za suparnika, posljedično teret za vatrenu napadačku efikasnost.
Izbornici su se kroz godine uvijek izvlačili na dvije stvari. Prva da reprezentacija nema vremena uigravati linije, što je netočno i zbog dinamike natjecanja (duge kvalifikacije, više okupljanja), a drugo u stilu kako se nema što posebno "učiti" igrače koji igraju u europskim klubovima. Što je opet nonsens. Svim našim igračima u klubovima je osnova uigravanje linija, zato i kad dođu u reprezentaciju, ako te organizacije nema, imaju problem pokazati najbolje od sebe. Na turnirima djeluje uvjerljivije zato što se i duže i bolje taktički trenira, igra se u kratkom periodu i jak je fokus...
Netko će kazati da je Hrvatska postigla to što je postigla posljednjih godina, uz 1998., zato što je takva, škvadra nadahnuća, motivacije i složnosti. I to može biti uvelike realna osnova, ali zato sa zebnjom gledamo na sutrašnjicu u kojoj više neće biti Modrića, Perišića, Brozovića, Kovačića i takvih top igrača, čija je individualna vrijednost odlučna da reprezentacija poklopi "situacije" i onda ostvari velike rezultate. Poklapanje je osobito važan faktor turnirskog sustava SP-a i EP-a, jer Modrića i Perišića, Brozovića i Kovačića, na primjer, imali smo i puno prije, ali se do 2018. odnosno 2021. nije ostvarilo iskorake.
S obzirom da na obzoru, barem za sada, nisu na vidiku slični klasni potencijali, logično se upitati što će Hrvatska moći ako uz te deficite vrijednosti (već i sada vidljive u ofenzivnom dijelu) ne bude imala organiziranu igru i uigrane varijante.
Što se tiče bliže perspektive stvar je prilično izvjesna i nema drame. Hrvatska će sasvim sigurno izboriti Euro, ovako ili onako. Druga je stvar jesu li aktualne problematike, od kojih se neke neće baš promijeniti do lipnja (Perišićeva sposobnost igre?), nagovještaj vrlo komplicirane zbilje koja nas može dohvatiti na turniru u Njemačkoj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....