Negdje u zoru, kad se noć pretvarala u danu Istanbulu, dok nitko od hrvatske delegacije nije spavao do jutarnjeg leta za Zagreb, Dario Šarić je kazao...
- Ovi momci koji su tu od 5. srpnja, momci koji su cijelo ljeto žrtvovali da bi bili u reprezentaciji, oni zaslužuju najveće divljenje. Ne radi se tu o nas četvorici koji smo se naknadno priključili, oni su žrtvovali puno više od toga.
Nešto ranije nam je Krešimir Ljubičić, recimo, ispričao svoju priču. Samo nekoliko dana prije okupljanja nazvao ga je Josip Sesar. Već je s djevojkom imao dogovoreno ljetovanje u Grčkoj, ali nije dvojio niti trenutka da će otkazati godišnji i obući reprezentativni dres, iako nije imao nikakva jamstva koliko će ta avantura u reprezentaciji trajati. Kaže kako je s curom imao malo problema oko te odluke, ali tada - kad je dolazio u reprezentaciju - nije mogao niti sanjati da će sve trajati do 20. kolovoza i da će doživjeti sve što je doživio.
- Bio sam u mlađim kategorijama reprezentacije, ali podvlačim, ugođaj kakav je bio u reprezentaciji ovoga ljeta nije nikada bio niti u mlađim selekcijama. I to od prvog dana, a kad su se priključili Šarić, Hezonja, Zubac i Smith, dogodio se klik u istom trenutku. Mi smo ih prihvati, oni su prihvatili nas. I nije tu bilo razlike, svi smo bili kao jedno i tako se ponašali - objašnjava Ljubičić.
Kad tražite razloge uspjeha jednog sasvim neobičnog ljeta za hrvatske košarkaške prilike, morate krenuti od odnosa unutar cjeline. A odnosi su bili sjajni. Iako je bilo tu puno novosti u odnosu na ranije.
Nova pravila igre i ponašanja
Josip Sesar je uspostavio neka nova pravila igre, ali i ponašanja. Uveo je samo jedan trening dnevno, ali taj je zadržao igrače u dvorani puna četiri sata. Složio je stručni stožer u kojemu postoji bespogovorno povjerenje, a u jednom treningu dnevno, od deset do dva, igrači su dobili osjećaj da imaju puno slobodnog vremena, ali su usput i te kako ozbiljno radili. Sesar nije tip trenera policajca, ali je ozračje u momčadi bilo takvo da slobodu nitko zloupotrijebio.
Na sve to počele su se vezati pobjede, počevši od pokusa, preko pretkvalifikacija protiv Irske i Luksembruga, a tu se već uhvatila baza, pa su nova četiri nova igrača stigla kao dodatna vrijednost. I u Istanbulu su se pokazali nedodirljivim, poharali su turnir, nije im bila blizu niti Belgija, niti Švedska, niti Nizozemska, niti Ukrajini, na kraju niti domaćin Turska. Bila je to rapsodija dominacije. Niti jedan poraz, niti jedna prijetnja u mjesec i pol dana, usput 12 čistih pobjeda. I viza za olimpijske kvalifikacije sljedeće ljeto. Nada za Pariz koja još uvijek postoji.
Puno toga je Josip Sesar promijenio i u načinu igranja Hrvatske. Od obrane koja je djelovala neprobojno, u kojoj su do jučer suspektni obrambeni igrači postajali hrvatsko oružje, preko raskošnih napada u kojima se dijelilo preko dvadeset asista u svakoj utakmici. Sesar je postavio akcije već u uvodu ljeta, onda u njih uključio vedete.
Dario Šarić postao je središnja figura našeg stila igra i iza njega je maestralan turnir. Nakon olimpijskih kvalifikacija u Torinu - od tada je prošlo velikih sedam godina - bilo je ovo najbolje Šarićevo izdanje za Hrvatsku, uz ulogu kapetana koju je zdušno prihvatio i koja ga je učinila još boljim. Tursku, ali ne samo Tursku je Šarić posve uništio, jer bio je nezadrživ u skoku, ubojit na prodorima i precizan na šutu. Lopta u njegovim rukama značila je opasnost za svakog protivnika, jer ili bi netko dobio asist “u trepavicu” ili bi Šarić poentirao.
Playevi najveća dobit
Ivica Zubac je također odigrao najbolje partije za Hrvatsku u dosadašnjoj karijeri. Bio je značajan u obrani, u napadu i velika prednost Hrvatske. I spreman za podvaliti loptu.
Mario Hezonja je odigrao, pak, najzreliji turnir. Možda mu se nije dopalo što kreće s klupe u utakmicama u skupini, ali mu je izbornik objasnio da je njegov posao dovesti momčad do polufinala, onda je sve na igračima, najboljim igračima da odrade ostalo. I Hezonja je bio, sada već u petorci, u polufinalu i finalu sjajan.
Kao što je sjajan bio Jaleen Smith na “combu”. Sam je kazao da je to pozicija u kojoj se najbolje snalazi i prava je šteta što već lani igrao nije igrao više na dvojci, nego na jedinici.
A pozicija playmakera - to je možda najveća igračka dobit, svakako i jedan od razloga zašto nam je napad bio tečan - nije postojala kao problem nego kao snaga. Goran Filipović je bio hrabar, Borna Kapusta lucidan u svojim minutama. Da se Kapusta nije ozlijedio već na prvoj utakmici, još bi igrao bolje, ali u svakom slučaju mi smo s pozicije playa dobili baš sve što je trebalo.
Kao što su ruku dali igrači u rolama, bilo onim većim poput Roka Badžima, bilo u manjim, a u njima su bili svi na terenu u pet utakmica.
I nije tu bilo širenja ruku, nije tu bilo okretanja očima, nego se svačija greška tolerirala. Ako je Zubac primio koš jer je ostao preduboko u dropu, od toga se nije stvarala drama, kao što su svi sasvim normalnim prihvatili činjenicu kako će Mario Hezonja opaliti koju preko ruke, ili da je razumljivo i da playjevi ponekad izgube loptu.
Hrvatska stoga nije igrala pod stresom. Svaki je igrač radio ono u čemu je najbolji, pri tome su tu njegovu poziciju razumjeli svi ostali. Tu je Josip Sesar napravio velik posao. I zato je Hrvatska izgledala dobro, zato je uostalom i vratila vjeru navijača, koji se čudom čude posljednjih dana, niti sami ne vjerujući da je hrvatska košarka još živa. A bila je u ponoru, debelom dnu, u društvu Irske i Luksemburga. Sada je tu, opet opasna, kako će to objasniti kapetan Dario Šarić.
Sad su ulozi bili puno manji
Josip Sesar je dodao i kako se on nema pravo odricati niti jednog igrača. Pa niti Bojana Bogdanovića, s kojim će sigurno pričati o nastavku karijere u reprezentativnom dresu. Bogdanović je uvijek bio igrač sustava, a kad je i, recimo, u Utah Jazzu taj Jazz je igrao najbolju košarku na svijetu, i to prilično brzo, u takvoj igri se Babo sjajno snalazio. Zašto Hrvatska u njegovim najboljim godinama nije imala takav sustav, ostaje za zapitati se. Sasvim je, pak, jasno da što je sustav čvršći, a on je postavljen kod Sesara, u njemu će Bogdanović biti samo dodana vrijednost, čovjek koji se ne mora nametati na sve ovo što je postavljeno da bi Hrvatsku učinio još boljom.
Na kraju dana, niti on nije želio uvijek jurišati jedan na pet. Ali, sjetite se, mi smo teško bez takvih akrobacija dolazili do poena u godinama koje su prethodile ovom ljetu.
Temelj je, dakle, tu. I iz reprezentacije su, napokon, svi otišli sretni kućama. Niti one famozne 2016. to nije bilo tako, jer smo u posljdnjem nastupu propustili nokautirati Srbiju u četvrfinalu Igara. A nije niti ranije, kad bi zagrebali u memoriju, vjerojatno smo tek tamo 1992. s finalom s Dream Teamom bili sa srcem na mjestu.
Sada su ulozi, naravno, bili manji, ali puno toga je bilo na kocki. Hrvatska je košarka, nećete vjerovati, još uvijek živa.
Žilava je ona. Nemojte je nikada, ali baš nikada otpisati. Jer tada je najopasnija...
Komentari (0)